Svjetska zdravstvena organizacija je 4. mart ustanovila kao Međunarodni dan borbe protiv gojaznosti.
Svjetski dan borbe protiv gojaznosti prvi put je obilježen 4. marta 2020. godine sa ciljem podizanja svijesti javnosti o rasprostranjenosti ovog problema, boljeg razumijevanja uzroka i posledica i pozivanja na akciju svih sektora koji mogu da doprinesu rješavanju ovog javnozdravstvenog problema s obzirom da je gojaznost rezultat složene interakcije bioloških, genetskih, socijalnih, faktora životne sredine i psihosocijalnih faktora.
Gojaznost je hronična bolest pandemijskih razmjera i predstavlja jedan od najvećih javno zdravstvenih izazova današnjice koji na godišnjem nivou u svijetu uzrokuje oko pet miliona smrtnih ishoda kao direktna posljedica prekomjerne tjelesne mase.
Globalno, gojaznost predstavlja uzrok više od milion smrtnih ishoda godišnje, a procjenjuje se da pogađa više osoba nego pušenje i alkoholizam.
Više od 40 odsto odraslih u Crnoj Gori je, prema zvaničnim podacima, prekomjerno uhranjeno ili gojazno. Crna Gora je kada su školska djeca u pitanju, šesta u Evropi podaci su dobijeni po metodologiji Svjetske zdravstvene organizacije.
Je li uzrok gojaznosti dostupnost brze hrane, marketi koji reklamiraju namirnice koje nisu zdrave, manje spremanje obroka kući, smanjena fizička aktivnost ili pak kontinuirsno unošenje jeftine hrane.
Gojaznost je svim životnim dobima predstavlja zdravstveni problem. Kako su mladi budućnost svake države pozabavimo se njima.
Naučnici su povezali neuhranjenost djece sa gojaznošću. Sa nekvalitetnom ishranom, djeca mogu da pate od usporenog rasta, drugih razvojnih problema čak i niže inteligencije. Ako dijete ima prekomjernu težinu ono takođe može da bude neuhranjeno i da pati od dvostrukog opterećenja bolesti i zaostalosti u razvoju.
Čak i djeca koja imaju dovoljno hrane mogu da pate od neuhranjenosti i zastoja u razvoju ako ne dobijaju kvalitetne hranjive sastojke.
Značajne su i ekonomske posledice gojaznosti koje se ogledaju u visokim i često neproporcionalnim troškovima zdravstvene zaštite i visokom procentu odsustva sa posla zbog bolovanja kao posledica zdravstvenih problema u čijoj osnovi leži gojaznost kao uzročni ili faktor rizika.
Roditelji koji jedva sastavljaju kraj s krajem često nemaju mogućnosti da za svoju djecu biraju zdravu hranu. Sa manje i više teškoća kraj sa krajem spaja 78.7 odsto građana Crne Gore podaci su Monstat-a. Ovi podaci bi donosiocima odluka morali biti alarm za hitno djelovanje.
Škole u Crnoj Gori nemaju užinu, djeca koja imaju novac se snalaze šta pojesti, kiosci i aparati sa slatkišima i sokovima punih šećera, se nalaze blizi škola ili u njima.
27 odsto djece u Crnoj Gori koji po zvaničnim podacima živi u siromaštvu. Oni nemaju novac za užinu; osim što narušavanja zdravlje popuštaju i u savladavanju gradiva.
Buduće majke koje žive u nemaštini rađaju bebe niže tjelesne težine i sa većom sklonosti za probleme sa zdravljem. Majke pogođene siromaštvom koje ne mogu bebe hraniti dojenjem morale bi imali od države, besplatnu dohranu određeni vremenski period. Ovo bi bila odgovorrna mjera brige za zdravlje nevorođenčadi i nataliteta.
Država nema mehanizme im pomogne djeci da imaju redovne zdrave obroke. Užina bi mogla biti način da djeca imaju, barem jedan zdravi obrok dnevno.
Povezivanje domaćih proizvođača sa krajnjim korisnicima kakvi su škole, vrtići, bolnice, narodne kuhinje… doprinijelo bi osnažavanju lokalnih proizvođača hrane i zdravijoj ishrani korisnika.
Korona kriza i visoke visoke cijene hrane pokazale su na važnost korišćenja sveže hrane lokalnih proizvodjača.
Otkup domaćih proizvoda i pomoć ugroženim građanima u vidu besplatnih namirnica je patriotski čin koji donosioci odluka odlažu.
Kako je moguće da se odvajaju ogromna sredstva za reprezentaciju, ručkove i večere javnih funkcionera i službenika, a da novca za ishranu siromašnih nema.
