Njen tekst o vaspitanju objavljen na CNBC prenosimo u cjelosti:

Postoji jedna fraza koju često čujem od roditelja: „Samo želim da moja djeca budu srećna.“

Ali kao dječiji psiholog i majka troje djece, vidjela sam kako fokusiranje na sreću, umjesto na otpornost, može učiniti više štete nego koristi.

Naravno, ne želim da moja djeca budu nesrećna. Ali kada sreću postavimo kao cilj, počinjemo da posmatramo njihova neprijatna osjećanja kao problem koji treba riješiti, umjesto kao emocije koje treba tolerisati. A kada se borimo da budemo prisutni uz teške emocije svoje djece, nesvjesno ih učimo da su ta osjećanja loša ili čak prijeteća.

Vremenom, djeca uče da izbjegavaju neprijatnost umjesto da nauče kako da je tolerišu. Djeca ne mogu da nauče da podnesu osjećanja koja mi ne podnosimo kod njih. Što se više fokusiramo na njihovu sreću, to manje osjećanja nauče da procesuiraju.

A to je recept za anksioznost, krhkost i nesigurnost, što ih na kraju može dovesti do toga da kao odrasli budu nesrećni.

Naučite djecu otpornosti

Sreća ne dolazi iz izbjegavanja teških osjećanja – dolazi iz učenja kako da ih tolerišemo. Što više pomažemo djeci da se nose sa neprijatnim emocijama, umjesto da ih pokušavamo eliminisati, manje prostora te emocije zauzimaju u njihovom životu.

Drugim riječima, izgradnja otpornosti u djetinjstvu omogućava sreći da prirodno proizađe iz osjećaja unutrašnje stabilnosti, a ne iz izbjegavanja teških situacija po svaku cijenu.

Kada sljedeći put vaše dijete bude uznemireno, razmotrite ove savjete kako biste mu pomogli da izgradi otpornost:

Regulišite sebe. Jedan od glavnih razloga zbog kojih brzo uskačemo da „popravimo“ situaciju jeste naša sopstvena nelagoda. Gotovo kao da miješamo emocije svog djeteta sa sopstvenima. Koristite ovu mantru: „Ja sam siguran/sigurna, ovo nije hitna situacija, mogu da se nosim s ovim.“

Sjedite uz njih, ne popravljajte. Biti prisutan uz emocije svog djeteta može značiti jednostavno reći: „Da, razumijem da se tako osjećaš,“ ili „Uh, da, razumijem te,“ ili čak samo polako klimati glavom, maziti ih po leđima i ne reći ništa.

Gledajte svoje dijete kao sposobno. Kada se podsjetite da vaše dijete može da se nosi sa teškim emocijama, manje je vjerovatno da ćete mu pružiti lak izlaz iz situacije. Kada ostanete smireni u njihovoj oluji emocija, modelujete otpornost – a oni to upijaju od vas.

Otpornost je ključ za budući uspjeh

Kada se fokusiramo samo na sreću naše djece, nesvjesno im šaljemo poruku da su neprijatna osjećanja – frustracija, tuga, bijes, ljubomora – opasna. Umjesto da sjede sa tim emocijama i rade kroz njih, djeca uče da ih izbjegavaju ili da ih se plaše.

Kada odrastu, takva djeca postaju odrasli koji se osećaju nespremno za neizbežne životne izazove. Još gore, pošto su njihova tijela neupućena u upravljanje stresom i naviknuta na stalnu potragu za srećom, sklona su da izbjegavaju izazove, povlače se od novih iskustava i imaju poteškoće da se oporave od neuspjeha.

Dakle, ne, ne želim samo da moja djeca budu srećna. Želim nešto dublje, nešto stabilnije: želim da se osjećaju sigurno u svojoj koži, bez obzira na to šta im život donese. Želim da moja djeca budu otporna – jer je, paradoksalno, otpornost temelj prave sreće.