Ilije Subotića, direktor Crnogorskog narodnog pozorišta, kazao je da je inscenacijom drame „Princeza Ksenija od Crne Gore”, sad već daleke 94. godine, započeo, između ostalog, i jedan emancipatorski proces, čiji će efekti u velikoj mjeri odrediti doživljaj pozorišne umjetnosti u Crnoj Gori s kraja 20. vijeka, s tendencijom daljeg razvijanja takve uloge teatara u crnogorskom društvu.
„Nova premijera pokazala je da publika i dalje na temu ove predstave reaguje s posebnim emocijama, onako kako se reaguje na nikada do kraja ispričanu priču o nedaćama pojedinca, tačnije pojedinke, čiji je život prepušten velikoj i beskompromisnoj istoriji. Egzilske sudbine tu beskompromisnost možda najbolje pokazuju, zato je ta tema tako moćan alat u tumačenju istorije. U „Princezi Kseniji od Crne Gore“ ova tema dobila je nove slojeve, prije svega fokusom na sudbinu junakinje koju je zapala egzilska sudbina, a da se ni o šta nije ogriješila, jer ogrješenje nikada ne može biti želja da se bude svoj na svome, poručio je Subotić.
Autorka Radmila Vojvodić kazala je da se drama preispituje i dokazuje na sceni, sa glumcima, sa publikom.
„To je živi organizam teatra. Ova knjiga sa dramom u donekle novom ruhu jeste posebna po tome što nosi dosije o izvođenju predstave. Nijesam se latila dorađivanja dramskog teksta brinući i ustanovljujući da nije dovoljno aktuelan. Naprotiv, ta tragična istorijska priča posljednjih izdanaka dinastije Petrović Njegoš i tog usuda crnogorske države i obezimanjevanja naroda u tom trenutku je i dalje živo aktuelna. Upravo iz paradoksa te žive aktuelnosti, činjenice da nas se ta priča jednako tiče kao i onda kad je napisana i igrana, htjela sam da napravim neku vrstu omaža teatru i na taj način ekspliciram stav da smo mi u pozorištu zainteresovani za sebe, da hoćemo da kažemo da mislimo o sopstvenom dejstvu, da postojimo, da nam je važno naše pozorišno postojanje“, rekla je Vojvodić.
Glumica Varja Đukić, prvakinja drame CNP-a, kazala je da je za nju dragocjeno to što je imala priliku da igra princezu Kseniju u obje predstave.
„Mislim da je ovo najznačajniji dramski tekst u cjeloklupnoj istoriji crnogorske dramaturgije koji cijeli kontekst našeg bića istorijskog, nacionalnog, kulturnog, društvenog stavlja u jedan teatarski kontekst koji više nije sjećanje… Smatram da cijeloj kulturnoj teatarskoj zajednici znači što je Radmila uradila ovu vrstu dramske rekapitulacije“, kazala je Đukić.
Urednik izdanja Janko Ljumović kazao je da mu je drago što je nacionalni teatar publikovao ovu knjigu nakon premijere.
„Nakon više od 30 godina života drame „Princeza Ksenija od Crne Gore“, možemo slobodno reći da je dramski prvijenac Radmile Vojvodić svojom praizvedbom stekao status klasike. U kontekstu devedesetih, dramski tekst „Princeza Ksenija od Crne Gore“ je zaista iz potisnute istorije pokrenuo snagom i kreativnošću pozorišnog čina mnoge druge teme. Shodno tome, koncept ove knjige je osmišljen tako da se čitaocima ponudi knjiga koja nije samo dramski tekst već i kritičko izdanje koje materijalizuje fenomene ove predstave“, kazao je Ljumović.
Prema riječima Ivana Medenice, profesora FDU Beograd i pozorišnog kritičara, prva asocijacija koju je imao čitajući ovu dramu jeste fenomen pozorišta kao mašine sjećanja.
„No, u ovoj drami nije važan samo sam mehanizam sjećanja već i to kako se iz različitih vremenskih perspektiva osvjetljava ono što je predmet sjećanja, a to je ta trauma gubitka nezavisnosti i identiteta koji se dešavaju krajem Prvog svjetskog rata. Te 1994. godine dominiralo je snažno emotivno nacionalno osjećanje, a ja bih rekao da iz vremena kada je ova druga verzija pisana iz vizure prologa dominira osjećanje rezignacije vezano za to što nas istorija nije ničemu naučila i što se iste ili slične greške ponavlaju do dana današnjeg“, kazao Medenica.
Knjiga je objavljena u ediciji Premijera.
