Oni ističu da je Crrna Gora godinama među zemljama s najnižom stopom reciklaže u Evropi.​

“Osim divljih deponija koje niču kao pečurke, najbolji primjer za neispunjena ekološka obećanja je kolektor u Podgorici, na čiju se izgradnju čeka decenijama, bez obzira na to što je prilikom promjene svake gradske vlasti apostrofiran kao prvi veliki projekat, spreman za realizaciju”, naglašavaju oni.

Lako je uočljivo da je matrica političkih elita identična, nezavisno od ideološke orijentacije – u predizbornim kampanjama ističu zelenu agendu i obećavaju reforme, ali kada dođu na vlast, malo toga se mijenja u praksi.

Kako ističu, razlog možemo tražiti u činjenici da ekološki projekti nisu politički atraktivni, iziskuju dugotrajnu posvećenost, pa se često dešava da javni interes i zelene standarde, nadjačaju poslovne ideje krupnog kapitala.

“Osim divljih deponija i kolektora (koji je više političko nego eko pitanje), nelegalna sječa šuma je jedan od najvećih ekoloških problema u Crnoj Gori. Iako postoje zakoni koji regulišu eksploataciju šuma, njihova primjena je slaba, a divlja sječa je i dalje prisutna širom zemlje, posebno u sjevernim oblastima”, dodaju iz ove NVO.

Takođe, neke crnogorske rijeke su devastirane gradnjom malih hidroelektrana, a neke nelegalnim vađenjem šljunka, dok se veliki broj gradova suočava sa problemom kvaliteta vazduha.

“A da se nije sistemski radilo na podizanju ekološke svijesti pokazuje i najsvježiji negativni primjer, koji se mjeri tonama fekalija prosutih po Boki Kotorskoj bez adekvatne reakcije nadležnih institucija. Građani sve više prepoznaju da su zelene strategije samo dio predizbornog folklora, pa se postavlja logično pitanje: Da li Crna Gora ima političare koji obećavajući ekološke reforme, otimaju našu budućnost”, zaključuju.