Njenim blizancima autizam je otkriven mjesec dana pred drugi rođendan. Kada je prepoznala simtome niko je, kaže, nije shvatao ozbiljno.

„Bivši suprug mi je govorio da to ne pričam nikome, da sam luda, da umišljam. Pedijatri su mi govorili da su oni blizanci i da previše gledam u njih. A u koga da gledam? Takva nam je bila sudbina, šta da radimo“, rekla je Ivana.

Od toga dana, priča, uče sve ispočetka.

„Pritom imate okolinu koja je jako zadrta, da se tako izrazim. Ja se nikada nisam borila sa okolinom. Moja djeca su za mene carevi i ići će uvijek i svuda samnom. Ponosna sam na sve što smo postigli i neću da dozvolim da ih neko dodatno zatupljuje“, kaže Ramović.

Nezadovoljna je uslovima koja njena djeca, ali i svi ostali iz Udruženja djece sa autizmom Crne Gore čija je direktorica, imaju u Resursnom centru 1. jun. Od države traži odgovor zašto još uvijek nije napravljen Dnevni centar.

„Svjetski dan autizma obilježava se svakog 2. aprila. Mi organizujemo žurkice za njih, ali je te djece najmanje. Zato što majke ne izlaze sa njima ili nemaju nikoga da im pomogne. Nama treba pomoć sistema. Ostali će ispratiti svoju djecu na fakultete i snaći ce se u život, čak i da ne završe škole. A šta ćemo sa našom djecom? Šta će moja djeca poslije mene, to pitam državu? Zašto nemamo dnevni centar, nego kuću za petočlanu porodicu u kojoj djeca mogu borave do 27 godine. Šta posle 27 godine? Kao da se život tada gasi, kao da oni više ne postoje, kao da roditelji ne postoje“, kaže Ivana.

Takođe, postavlja pitanje gdje odlazi novac koji se na godišnjem nivou izvdaja za liječenje djece u Beogradu.

„Pitamo gdje su 3-4 miliona eura koja se godišnje izdvajaju, dakle 1.480 eura po djetetu za slanje na Institut „Đorđe Kostić“ u Beograd? Moja djeca nikada nisu bila na tretmanima, nikada za pet godina nisu bila van Crne Gore. Do sada se tim novcem mogao napraviti dnevni centar“, ističe Ramović.

Zbog svega navedenog, danas su i održani protesti roditelja Udruženja djece sa autizmom Crne Gore.

„Institucije nikada nemaju odgovor, zato se i organizuju protesti. Nama ne treba ni plavi most, ni plavi baloni. Nama treba sigurnost. Krivo mi je samo što nemamo podršku i što nam se podapinje noga na svakom koraku“ zaključila je Ivana.