Ukupno, kakoističu, riječ je o preko 160.000 stambenih jedinica koje se ne koriste za stalno stanovanje – što čini više od 40 odsto ukupnog stambenog fonda.

Istovremeno, procjenjuje se da u Crnoj Gori postoji oko 30.000 podstanarskih porodica koje svakodnevno žive u neizvjesnosti, bez prava na trajnu stambenu sigurnost, izložene samovolji tržišta, nesigurnim ugovorima i nekontrolisanim cijenama zakupa.

“Ove brojke predstavljaju ne samo porazan odnos između raspoloživih resursa i stvarnih potreba građana, već i jasnu sliku duboko disfunkcionalne stambene politike“, ističu iz Udruženja podstanara.

Udruženje podstanara Crne Gore već četiri godine, dodaju, vodi kontinuiranu borbu da se glas podstanara čuje i prepozna.

„Kroz medijske istupe, analize i direktnu komunikaciju s institucijama, pokušavamo ukazati na činjenicu da stambena kriza nije apstraktan problem, već svakodnevna realnost za desetine hiljada ljudi. U više navrata smo ukazivali na potrebu hitnog uspostavljanja zvaničnog registra podstanara i iznajmljivača, bez kojeg država nema osnovu za bilo kakvu ozbiljnu politiku u oblasti stanovanja“, dodaju oni.

Siva zona rentijerstva – tiha prijetnja sistemu

Kako ističu, tržište zakupa je i dalje u ogromnoj mjeri sivo, van svakog nadzora.

„Podstanari često nemaju nikakvu pravnu zaštitu, a država gubi značajne poreske prihode. I dok se broj podstanara povećava, njihova sigurnost, prava i dostojanstvo ostaju na marginama. Ovakvo stanje nije održivo – ni društveno, ni ekonomski“, kazali su iz Udruženja.

Kako navode, dodatno zabrinjava što se najavljuju novi veliki urbanistički i građevinski poduhvati – poput Veljeg brda u Podgorici i drugih luksuznih kompleksa širom Crne Gore – bez garancija da će ti stanovi biti dostupni građanima kojima je stan najpotrebniji.

„Ukoliko se nastavi dosadašnja praksa, rizikujemo da dobijemo još desetine hiljada novih stambenih jedinica koje će završiti kao investiciona nekretnina, sezonski smještaj ili statusni simbol – potpuno izvan domašaja prosječnog građanina. To bi značilo dodatno produbljivanje jaza između potreba i dostupnosti, dok bi stvarni problemi ostali netaknuti“, kazali su iz oni.

Naša vizija je, kako ističu, stanovanje kao pravo, ne privilegija.

„Predlažemo konkretne mjere:

1.    Registar podstanara i iznajmljivača – transparentnost kao prvi korak.

2.    Zakonska regulativa o dugoročnom zakupu – uz pravnu zaštitu obje strane.

3.    Subvencije za najugroženije – posebno za mlade, samohrane roditelje i socijalno ugrožene.

4.    Aktivacija praznih stanova – kroz poreze na praznu imovinu ili poticaje za iznajmljivanje.

5.    Kontrola rasta cijena zakupa – u urbanim centrima gdje cijene postaju nepodnošljive.

6.    Razvoj javnog i socijalnog stanovanja – kao dugoročna strategija.

7.    Uključivanje civilnog sektora i građana – u planiranje urbanističkih i stambenih politika, navode iz Udruženja.

Kako ističu, vrijeme je za odgovornu politiku.

„Stan ne smije biti samo investicija – on mora biti dom. A dokle god desetine hiljada porodica nemaju pristup sigurnom krovu nad glavom, a istovremeno stotine hiljada kvadrata zjape prazni, jasno je da postoji duboki sistemski problem. Upozoravamo nadležne institucije da planiranje novih stambenih zona bez jasnih kriterijuma dostupnosti i društvene odgovornosti može pogoršati krizu umjesto da je riješi. Pozivamo na odgovoran, pravedan i dugoročan pristup stambenoj politici – jer dom nije luksuz, već osnovno ljudsko pravo“, zaključuju iz Udruženja.