“Njegov brat je sa godinu i tri mjeseca već pjevao pjesmice, a Stefan sa dvije godine nije ni govorio. Znala sam da nešto nije u redu. Otišla sam kod doktora, ali su rekli da umišljam. Iako su medicinski nalazi bili u granicama normale, moje majčinsko srce je znalo Stefan ima problem. Bio je asocijalan, smetala mu je gužva, nije znao da se igra sa drugom djecom”, ispričala je Stoja za portal RTCG.
Iako bez stručne podrške, nije odustajala. Intenzivni tretmani počeli su kad je Stefan napunio četiri godine. Trebali su ranije, ali, kako kaže, da je neko tada prepoznao ozbiljnost situacije – sve bi krenulo mnogo ranije.
“Kada su mi konačno rekli da je stanje alarmantno, pitala sam ih gdje ste bili do sada? Od tada počinje moja borba. Sa šest godina, vodila sam ga na liječenje u Beograd. Danas, zahvaljujući personalnom asistentu, moj Stefan ide u peti razred osnovne škole “Aleksa Đilas Bećo” i postiže mnogo više od očekivanog”, kaže Stoja.
Presudan trenutak u njihovoj borbi bio je savjet psihijatra, doktora Rudića iz Beograda, koji joj je rekao da Stefana treba naučiti da pliva i da vozi bicikl, jer će mu to pomoći da razvije reflekse i samostalnost.
“Dvije godine smo pokušavali da nauči da vozi bicikl. Kad je konačno uspio, imala sam osjećaj kao da se ponovo rodio”, kaže ova hrabra majka.
Stoja je većinu godine sama sa djecom, jer joj je suprug pomorac. Stefan svakog ponedeljka i četvrtka ide na bazen u Bijelom Polju, veseli ga plivanje i tada je neizmjerno srećan. Zajedno šetaju i do 15 kilometara dnevno, bez obzira na vremenske uslove, to nikada ne preskaču, voze rolere, bicikl, sade cvijeće i okopavaju baštu i voćke, kuvaju zajedno i druže se. To im je, kaže, postala svakodnevica i njihova snaga.
“Stefan voli da radi i da se osjeća korisnim. Naučio je da brine o sebi, da se obuče, obuje, da sebi pripremi obrok. Voli život i raduje mu se. Ima teških dana, ali čovjek mora da se bori. Sve je prolazno, pa i ovo”, priča Stoja sa toplinom i snagom u glasu.
Prisjeća se kako je Stefana, koristeći majčinsku mudrost, uspjela da odvede kod fizijatra bez otpora, stavila ga je na rolere, tako da kroz igru nije ni primijetio gdje su stigli. Dodaje da je Stefan toliko poseban da svoje drugare oslovljava samo ‘brate’, a ako kaže da te voli – to zaista tako osjeća.
“Da bi nešto uradio, moraš da pronađeš način da ga motivišeš. Moja priča nije bazirana na tome da nekoga impresioniram, već da inspirišem roditelje koji su u sličnoj situaciji – borba mora da postoji svakoga dana. A, da ukažem i nama zdravima da dok imamo zdravlje ništa nam ne nedostaje”, dodaje Stoja.
Suočavanje sa sinovljevom bolešću, priznaje, bilo je najteže što je doživjela. Bez zadrške kaže da je u jednom trenutku posumnjala da li će imati snage da sve izdrži.
“Da sam znala šta me čeka, možda bih sebi oduzela život. Ali nijesam imala pravo na to. On nije tražio da se rodi. Zašto je baš mene izabrao za majku? Na to pitanje i danas nemam odgovor”, iskrena je Stoja, ali i dalje uspravna i odlučna.
Prisjećajući se svog djetinjstva, kaže da je tada bila predodređena za borbu bez oca od sedme godine, sa majkom koja je podizala na selu osmoro djece. Prvi novac zaradila je prodavajući pečurke za sedam maraka. Danas, uz dvoje drugo djece i borbu sa izazovima koje nosi Stefanovo stanje, shvata šta znači biti heroj.
“Mislila sam da je najveći borac majka koja sama podiže djecu, ali sada znam da je to ona koja preživi smrt svog djeteta. Sve dok su djeca živa ima nade. Kada je Stefan prvi put progovorio sa četiri godine, a sa sedam me prvi put nazvao ‘mama’ s emocijom – to je bio moj trijumf”, priznaje Stoja.
Nada se da će Stefana uskoro naučiti da sam ide u prodavnicu, jer, kako kaže, uči ga životnim stvarima, a školu je prepustila učiteljima.
Bolest njenog sina promijenila je iz korijena, postala je smirenija, empatičnija, jača. Naučila je da voli i prihvati ono što joj je život donio, bez obzira na to koliko bilo teško.
“Ne bih se mijenjala ni sa kim. Prigrlila sam sve što mi je život dao, pa kako god da je, moje je”, kaže nam Stoja.
Priča ove hrabre žene, nije samo borba jedne majke, već dokaz da snaga ljubavi pomjera granice, da se upornošću i vjerom ruše prepreke i da najveći heroji često žive tiho, daleko od očiju javnosti u selima, u svakodnevnim zadacima, u osmjehu jednog posebnog djeteta koje prvi put izgovori ‘mama’. Ova odlučna žena i majka, nije tražila sažaljenje već razumijevanje, niti divljenje, već samo način da druge ljude podstakne da je život borba i da nikada, šta god da se desi, ne smijemo odustati. Kako kaže, ona život nas ne pita šta želimo, ali nas uči da sve što nam je dato možemo da pretvorimo u snagu, ako imamo za koga da se borimo. A ona ima. I zato ne posustaje.
