Ono što većina ljudi možda ne očekuje jeste da dolazak na sam vrh nije ispunjen samo sunčevim zracima, zadivljujućim pogledom i slavnim osjećajem postignuća. Metju je u razgovoru za Red Bull podijelio šokantnu stvarnost svog uspona, uključujući i razlog zbog kojeg je dolazak na vrh bio trenutak koji više liči na horor-film, piše Index.
Istraživač je objasnio da prosječan uspon traje pet do šest nedjelja kako bi tijelo imalo vremena za prilagođavanje. Ipak, upozorio je: „Ništa vas ne može pripremiti za područje poznato kao ‘Zona smrti’, u kojoj jednostavno nema dovoljno kiseonika, a vazduh je toliko rijedak da vas izluđuje.“
Zloglasna Zona smrti
Možda biste pomislili da će, nakon prolaska kroz Zonu smrti, držanja koraka sa vodičima koji znaju zaobilazne staze i prizora tijela preminulih penjača duž staze, dolazak na vrh donijeti olakšanje.
Nažalost, to nije bio slučaj.
„Ušao sam u taj podvig zamišljajući da bi umiranje na vrhu Everesta, ako bi do toga došlo, bilo prilično umirujuće jer je nivo kiseonika toliko nizak da bih se jednostavno ‘ugasio’. Ali ne, vrh je toliko vjetrovit i neprijateljski – to jednostavno nije lijepo mjesto. To je ekstremno“, objasnio je.
Kao u hororu
Na vrhu se, kaže, podsjetio koliko je “daleko od bilo kakve pomoći” i kako ga “niko neće spasiti” ako se nešto desi. “Vjetar stvara toliku napetost da ga mogu uporediti samo sa zvukom iz horor-filma”, nastavio je.
Kada je konačno stigao na vrh, bio je u stanju hipoksije, sa veoma niskim nivoom kiseonika, toliko da je “potpuno zaboravio da se fotografiše za sve svoje sponzore”. “U tom trenutku mi je bilo stalo samo do sebe, osjećao sam se kao da sam pod dejstvom alkohola. Ali kada se suočavaš sa prirodom na tako sirov način, nije loše razmišljati samo o sebi”, zaključio je.
