Bilo da je u pitanju ispit, let avionom ili zdravstveni pregled, neki ljudi imaju vedar pogled na budućnost, dok drugi planiraju samo katastrofe.
Sada su istraživači otkrili da ljudi sa optimističnim pogledom na život pokazuju slične obrasce moždane aktivnosti kada razmišljaju o budućim scenarijima.
„Optimisti izgleda koriste zajednički neuronski okvir za organizovanje misli o budućnosti, što vjerovatno odražava sličan stil mentalne obrade, a ne identične ideje“, navodi Kunijaki Janagisava, prvi autor istraživanja sa Univerziteta Kobe u Japanu.
Ističe i da bi rezultati mogli da rasvijetle prethodne nalaze koji su pokazali da su optimisti, uglavnom, društveno uspješniji.
„Ono što nam nova studija govori jeste da bi temelj njihovog društvenog uspjeha mogla biti ova zajednička realnost“, dodao je. „Nije stvar samo u pozitivnom stavu, već u tome što su njihovi mozgovi bukvalno na istoj talasnoj dužini, što može omogućiti dublju, intuitivniju vrstu veze.“
U radu objavljenom u Zborniku radova Nacionalne akademije nauka, istraživači su naveli da su zamolili 87 učesnika da popune upitnik kako bi otkrili koliko su optimistični.
Optimisti zamišljaju buduće negativne događaje sa manje živopisnim i konkretnim detaljima, nego pozitivne.
Svaki učesnik je, takođe, podvrgnut MRI skeniranju mozga, tokom kojeg je trebalo da zamisli različite moguće buduće životne događaje, od kojih su neki bili pozitivni, poput „epskog putovanja oko svijeta“, dok su drugi bili neutralni ili negativni, poput gubitka posla. Od podgrupe učesnika je zatraženo da zamisli scenarije vezane za smrt.
Tim je otkrio da su učesnici koji su bili optimističniji pokazali veće sličnosti u obrascima svoje moždane aktivnosti u regionu koji je uključen u razmišljanje orijentisano ka budućnosti, nazvanom medijalni prefrontalni korteks (MPFC).
Janagisava je rekao da je jedna mogućnost da raznovrsnija moždana aktivnost među pesimistima odražava raznovrsniji skup briga kada se razmišlja o negativnim scenarijima.
Međutim, napominje i da je druga mogućnost da optimisti gledaju na svoju budućnost u okviru zajedničkog okvira društveno prihvaćenih ciljeva od kojih se pesimisti mogu osjećati odvojeno iz ličnih razloga, što znači da je svako od njih imao drugačiji način razmišljanja o budućnosti.
Istraživači smatraju da se rezultati mogu podvesti i pod prvu rečenicu romana Lava Tolstoja Ana Karenjina: „Sve srećne porodice su slične, svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način”.
Kao kod Tolstoja, svi srećni su srećni na isti način
„Na osnovu ovog principa, pretpostavljamo da su sve optimistične osobe slične, ali svaka manje optimistična osoba zamišlja budućnost na svoj način“, napisao je tim u svom izveštaju.
Istraživači su takođe otkrili da obrasci moždane aktivnosti u MPFC-u pokazuju jasnije razlike za pozitivne i negativne buduće događaje kod optimista.
„Ovo ukazuje da optimisti ne samo da ‘slično misle’ u strukturnom smislu, već i drugačije obrađuju emocionalne informacije o budućnosti sa većom sposobnošću da razdvoje šta je dobro od onog što je loše, što im može pomoći da ostanu otporniji“, kaže Janagisava.
Istraživač navodi da je prethodni rad povezao ovu vrstu jasnijeg razdvajanja sa apstraktnijim, psihološki distanciranim načinom razmišljanja o negativnim događajima.
„Ne kažemo da optimisti imaju identične misli o budućnosti ili da zamišljaju potpuno iste scenarije“, napominje Janadisava. „Umjesto toga, ono što smo otkrili jeste da njihovi mozgovi predstavljaju buduće događaje na sličan način, posebno u načinu na koji razlikuju pozitivne i negativne ishode. Dakle, iako ne možemo reći da imaju iste misli, možemo reći da izgleda razmišljaju na isti način – strukturno.“
Svaka manje optimistična osoba zamišlja budućnost na svoj način
Profesorka Liza Bortoloti sa Univerziteta u Birmingemu u Velikoj Britaniji, koja nije bila uključena u pomenuti rad, navodi da studija ukazuje da optimisti zamišljaju buduće negativne događaje sa manje živopisnim i konkretnim detaljima nego pozitivne, što znači da su takvi potencijalni scenariji manje uticali na njih.
„Ovi nalazi bi mogli da pokažu da optimizam ne predstavlja oblik iracionalnosti ili iskrivljenja stvarnosti, jer ne mijenja način na koji vidimo stvari, već način na koji te stvari utiču na nas“, dodala je.
Bortoloti dodaje da pretpostavka kako stvari neće krenuti po zlu ne donosi nikakve koristi, ako nas ostavi nespremnim za izazove, ali je napomenula da optimizam funkcioniše kada nas motiviše da težimo ka željenim ciljevima.
„Zamišljanje pozitivnog ishoda u detaljima kao izvodljivog i poželjnog čini da ga cijenimo i da radimo na njemu, što na kraju čini vjerovatnijim da ćemo ga postići“, objašnjava prof. Bortoloti.
