Piše: Rajka Raičević
Kada je Crna Gora trebalo da uđe u NATO alijansu, iako uz protivljenje velikog broja građana, tadašnja vladajuća garnitura, između ostaloga kao opravdanje navodila je pomoć u slučaju elementarnih nepogoda. Dio javnosti tako je djelimično smiren, pa čak dijelom bio i uvjeren, da će nas spasiti NATO, iako nas je 1999.godine bombardovao.
Prošlo je osam godina od članstva Crne Gore u NATO. Svakoga ljeta našu zemlju zadese veliki požari, sprže znatan dio države, ali pomoć nijednom nije stigla. Nijedanput nijesu doletjeli kanaderi ili letjelice kojima bi se Crnoj Gori pomoglo da suzbije vatrenu stihiju. Isto se dešava i ove godine. Crna Gora u raznim djelovima bori se s vatrenom stihijom. Crna Gora moli za pomoć. Činjenica je da se i brojne druge države bore s vaternom stihijom na svojoj teritoriji, ali je fakat da nam je samo jedna država pritekla u pomoć. Srbija je poslala helikopter da gasi crnogoske požare. Ona ista Srbija koja se s političkih adresa optužuje da raspiruju vatru u Crnoj Gori. E sada bi valjalo čuti šta kažu crnogorski političari kojima je Srbija izgovor za sva dešavanja na crnogorskom tlu, pa čak i ona za koja bi jedino opravdanje moglo da se traži u naučnoj fantastici. Za sada, umjesto i pretjeranih izraza zahvalnosti, što bi nas kao vatrena stihija zadesilo da je koja druga država iz regiona pritekla u pomoć, u Crnoj Gori se glasno ćuti na činjenicu da nam je prva u pomoć pritekla Srbija.
SADA NAM NE SMETAJU RUSKE LETJELICE
Aktuelni požari razbuktali su još nekoliko zanimljivih tema. Jedna od njih je odnos Crne Gore prema onima koji joj pomažu. Vjerujem da mnogi znaju da je Crna Gora udarila sve moguće rampe Rusiji. Po nalogu istoga NATO saveza, onoga NATO-a koji nikako da nam pomogne onda kada nam zaista pomoć treba, bez obzira da li Alijansu volimo ili ne. Sada je dobrodošla ruska letjelica koja gasi požare. I to je još jedan od naših aktuelnih apsurda – na sve reagujemo ili žmurimo po potrebi.
GORJELA I GORE I OGNJIŠTA I GROBOVI
Zanimljiva tema je i kako se Crna Gora pripremila za elementarne nepogode, naročito otkako je postala nezavisna.
Požari su samo u ponedjeljak zahvatili, ne samo šume, već i kuće. Gorjela su ognjišta. Nažalost, i dalje se strahuje da bi ih vatra mogla još odnijeti. Gorjela su i groblja. I sve to nije alarm za našu državu. Naročito jer je svakoga jula i avgusta u borbi protiv požara. I iz godine u godinu sve učestalijih i sve većih sa još većim posledicama. Država toga postane svjesna samo kada nas požari zadese. Nikako da nabavi kanadare. Pa čak iako se, kako se tvrdi, na njih čeka po nekoliko godina da se izrade. Valjda je za 18 godina nezavisnosti mogla makar jedan naručiti i za to vrijeme osposobiti pilote da njime upravlja. Ovako ni kanadera, ni pilota. Državu jednako iznenade požari ljeti kao i snijeg usred zime.
Za državu jedino nema iznenađenja kada onima koji pripremaju plansku politiku i donose odluke o kanaderima i ostaloj opremi neophodnoj za reakciju tokom elementarnih nepogoda iz budžeta uredno daje i više nego što zaslužuju.
