Njegovo pismo prenosimo integralno:
A nakon njega su, uz dužno poštovanje, premijer Milojko Spajić i predsjednik države Jakov Milatović. Zato se i postavlja logično pitanje: da li je upravo to zasmetalo jednom broju političara, jer se osjeća ona naša stara narodna boljka da je onaj, koji ima sve veća priznanja kod građana, samim tim “pogodan“ za neprimjerene atake. No, takvi smo kakvi smo, a pojedinci se u tome i takmiče i, naravno, pretjeruju, i postižu, u stvari, samo autogolove na političkoj sceni. Imajmo u vidu da je današnjim političarima, po pitanju javne riječi, društveni ambijent, srećom, neuporedivo bolji, pa bismo se moglii prisjetiti i duge golgote Milana Kneževića do avgustovske narodne pobjede 2020. godine.
Crna Gora pamti nebrojene atake na lidera DNP-a i pisca kroz spregu sudova, policije i vrhuške bivše vlasti, pamti i njegovu robiju u Spuškom zatvoru, i namještaljke oko tobož-državnog udara, i njegove hrabre istupe na protestima ispred Skupštine kad je pretrpio i fizičke atake i sipanje biber-spreja u oči nakon čega je završio u Kliničkom centru Crne Gore. Pamti se i izrežirani upad policijske čete u kuću Milana Kneževića u Zeti, i to namjerno kad se znalo da on nije kod kuće, kad mu je hrabra majka Ratka pretrpjela šok zbog agresivne premetačine stana i lomljave namještaja, a bila je i uhapšena i sudski saslušavana! Dakle, tad su se na muci poznavalii junaci, a danas su takvi revanšizmi od strane aktuelne vlasti, srećom, nezamislivi, a i politički milje je pogodniji i za nove političare koji tek stasavaju, a i dobro je što je tako.
Jasno je i da pojedinci nastoje da podignu vlastiti rejting atakujući na najboljeg, ali je takvih pretjerivanja prema Milanu zaista previše, mada to neće uticati na ipak sveukupno dobar kulturni imidž naše politike. Da bi ovaj tekst do kraja bio iskren, moram istaći da u redovima opozicije danas takođe imamo kulturne nastupe poslanika, kakav je, između ostalih, i potpredsjednik SD-a i šef poslaničkog kluba, Boris Mugoša, i ne samo on.Kad sam davno bio poslanik u Saveznoj skupštini u Beogradu, mnogi su mi tamo govorili isto: da je „crnogorski parlament za srbijanski parlament – zakon“..! Vjerujem da je i danas tako, i da je naš parlament ipak najbolji imeđu najboljima na Balkanu, jer kultura dijaloga nema alternativu. Pa treba biti korektan, i respektovati one koje zaista i treba respektovati, koji su, kad je trebalo, “znali stići, i na strašnom mjestu postojati“. Zato i ne treba posezati za neprimjerenim, školski nedopustivim formulacijama kojima se samo puca u prazno, i prave, u stvari, sebi negativni poeni. Knežević je i sjajan pjesnik i romansijer, uz domaća i međunarodna priznanja, i profesor srpskog jezika i južnosloenskih književnosti, i briljantan političar, i prije svega plemenit čovjek, pa bi bilo korektno da mu to svi oni koji neprimjereno atakuju na njega nekako ipak “oproste“.
Pa i najviši rejting koji danas zasluženo ima u Crnoj Gori među političarima. A pojedinačni izlivi mržnje i nekulturnih obraćanja u Crnoj Gori na duge staze nikad nijesu urodili plodom, tim prije što je dokazano da je i kod nas mržnja bila i ostala loš saveznik.
