Dikić je za mnoge, u vrijeme dok je vodio pomenutu jedinicu, bio kontroverzan, a on sam danas tvrdi da su mu afere pakovali neki drugi, trudeći se da mu ruše autoritet.

Penzionisan je 2015. godine. Više od četiri godine proveo je u crnogorskom zatvoru Spuž pod optužbom da je tokom izbora 2016. planirao državni udar u toj zemlji. Prošle godine mu je ukinuta presuda. Po povratku u Srbiju zaposlio se u Javnom preduzeću “Srbijašume”.

Prije svega – otkud vi u “Srbijašumama”?

– Po dolasku u našu Srbiju iz Crne Gore, gdje sam bio nepravedno pritvoren i nevino optužen, a zatim i oslobođen optužbi, a zbog finansijskih troškova moje odbrane u tom političkom procesu, morao sam nešto i da radim da bih vraćao finansijske dugove. Moj prijatelj Igor Braunović, generalni direktor JP “Srbijašume”, to je saznao i ponudio mi je da počnem da radim u tom preduzeću. A s obzirom na to da sam doktorirao na fakultetu, a jedna od oblasti mi je i upravljanje u kriznim i vanrednim situacijama, gdje spadaju i šumski požari i druge elementarne nepogode, a takođe imam i ogromnog iskustva u suzbijanju terorizma, koji nam je još prisutan u Kopnenoj zoni bezbjednosti (KZB), i suzbijanju kriminala, dobio sam mjesto pomoćnika generalnog direktora za upravljanje vanrednim situacijama, suzbijanju terorizma i zaštita JP “Srbijašume” od kriminala.

U Žandarmeriji ste bili od njenog osnivanja 2001, a na njenom čelu od 2009. do 2013. Koliko su bile tačne tvrdnje da ste od Žandarmerije htjeli da napravite posebnu jedinicu, neki novi JSO, čak se pisalo i da ste htjeli da postanete “mali Legija”?

– Žandarmerija je organizaciona jedinica Direkcije policije MUP Srbije, što znači da ja, kao tadašnji komandant jedinice, nisam imao ovlašćenja, niti sam bio nadležan da mijenjam organizaciju jedinice, već samo da predlažem. S mojim predlogom se saglašava direktor policije, sve prolazi kontrolu komisije u kabinetu ministra nadležnu za normativno pravne poslove, odobrava ministar, a Vlada Srbije, nakon saglasnosti službe za normativno pravne poslove u Vladi i saglasnosti više ministarstava – a među njima i ministarstvo odbrane i BIA – usvaja organizaciju jedinice Žandarmerije i samu sistematizaciju radnih mjesta. Toliko o mojoj moći da sam ja mogao bilo šta da promijenim u jedinici kojom sam komandovao. A Žandarmerija je tada brojala oko 3.500 pripadnika, što je više od deset puta jače po brojnosti i naoražanju od nekadašnje jedinice JSO. Tako da je i ovo bila još jedna neistina iz iste kuhinje kabineta tadašnjeg direktora policije Milorada Veljovića. A što se tiče vezivanja za ličnost komandanta Legije, to je samo pokušaj kompromitacije moje ličnosti i prikazivanja građanima Srbije da sam ja spreman da uradim sve ono što je možda Legija uradio, a s ciljem da mi se naruši autoritet.

Bili ste i na Kosovu u kritično vrijeme, tokom 1998/99. Gdje ste tačno bili? I šta vam danas prvo pada na pamet kad se sjetite tog vremena?

– Na Kosovu i Metohiji bio sam od 1991. do 1999, kada sam teže ranjen u jednoj protivterorističkoj akciji. To vrijeme proveo sam u Specijalnoj antiterorističkoj jedinici (SAJ) MUP iz Prištine i bio sam tamo gdje su se štitili država i građani Kosova i Metohije. Mi iz SAJ smo bili tamo gdje je malo ko smio da ode. Bili smo tamo gde smo znali da je lakše poginuti nego preživjeti! Kada se sjetim svega što se dešavalo i koliko je dobrih i časnih ljudi, a i građana Kosova i Metohije poginulo od tih terorista i u ratu 1999. godine, pomolim se Bogu da se tako nešto više nikada ne ponovi.

Radili ste na otkrivanju ratnih zločinaca Albanaca nad Srbima. Koliko je to bio težak posao?

– Da, uspe+io sam da pribavim dokaze i obezbijedim ključne svjedoke-saradnike iz redova specijalnih jedinica Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) za izvršene ratne zločine nad Srbima, drugim nealbancima, pa i Albancima od strane tzv. OVK. Vođeni su sudski postupci protiv izvršilaca i komandanata OVK, poput Ramuša Haradinaja u predmetima “Trgovina organima”, “Gnjilanska grupa” itd. Taj posao jeste bio veoma težak i kompleksan, ali kada se nešto želi, ništa nije teško, a posebno smo dužni žrtvama i njihovim porodicama da otkrijemo njihove ubice. Nažalost, nije tada bilo dovoljno velike podrške rukovodstva Tužilaštva za ratne zločine i nisu ni razumjeli niti želeli da razumijeju koliko je teško u takvim predmetima obezbijediti svedoke-saradnike iz redova terorista OVK. U toku istrage često smo bili u situaciji da imamo opstrukciju, ali ja nisam odustajao, kao ni moji saradnici, tako da smo uspjeli bar i to minimalno da ostvarimo i dokažemo na sudu. Moram da napomenem da je u istrazi bilo veoma teško i emotivno slušati te monstrume iz redova OVK kada su detaljno objašnjavali kako su mučili i ubijali naše Srbe i druge na Kosovu i Metohiji. Nadam se da je sada stanje drugačije u Tužilaštvu za ratne zločine i da je podrška mnogo veća sada nego tada za takve predmete.