Tema mentalnog zdravlja je, prema riječima autorke, jedna iz spektra njenih opsesivnih tema, ali joj je ovoga puta bila intrigantna danas zapostavljena tema prijateljske ljubavi.

“U trenutku u kom se nalazimo imam potrebu za empatijom i solidarnošću, potrebu da djelima razotkrivam potencijale ljudi koji su zaboravljeni i na koje se nije obraćala pažnja godinama”, kazala je Kalamujić i dodala da dramska književnost, iako se čini manje prisutnom, ima svoju tradiciju i vrijednost.

Ona je dodala da će svi izdavači pokušati ubijediti da svaki književni tekst pretočite u roman.

“Drama je dio mog ličnog senzibiliteta, uvijek sam čitala dramu. Izbacivati dramu iz književosti ne znam gdje će nas odvesti. Drama je i književnost, ona ne pripada samo pozorištu. Drame se i danas čitaju. Istina, ranije su se čitale više, ali ko zna možda će se za desetak godine ponovo čitati više”, zaključila je Kalamujić.

Književnost DDR-a – nova izdanja izdavačke kuće sa konceptom – Radni sto, i ujedno prevod knjiga Hajnera Milera, Bojane Denić, predstavljeni su u nastavku trećeg dana Međunarodnog festivala književosti.

Prevodi iz njemačke književnosti nisu mnogo česti, postoji tu jedna praznina, posebno kada je riječ o književnosti istočne Njemačke, DDR-a, i savremene književosti, koja se naslanja na književnost DDR-a, naglašeno je na promociji.

„Pojam DDR književnosti dosta je nestabilan, što je uzbudljivo. Koncept mi je oduvijek bio jasan i prije negoli sam artikulisala ideju izdavačke kuće, tačnije, oduvijek sam znala, jer se tom književnošću bavim, znači izašlo je iz mog čitalačkog habitusa. Počela sam stidljivo, prije osam godina, očekivala sam da odmah na samom početku budem diskreditovana samim programom, koji je veliki“, kazala je Bojana Denić, osnivačica Radnog stola i prevoditeljka.

Hajner Miler jedan je od najvećih njemačkih dramaturga, pozorišnih reditelja i pjesnika u dvadesetom vijeku.

„U Hajneru Mileru nalaze se odgovori na sve probleme danas. Njegovo stvaralaštvo počiva na istoriji…jezik, religija, rat, kapitalizam“, istaknuto je, između ostalog, na predstavljanju.

Uslijedila je promocija knjige poezije Hajnera Milera „Anđeo očaja“ u prevodu Dragoslava Dedovića, koji je najprije objasnio zašto baš Miler, a ne neko drugi.

„Zbog načina na koji je doživljavao sopstvenu, ali i veliku istoriju, on je shvatio da se to događa sa njegovim životom. Devedesetih sam imao sličnu percepciju i iskustvo, jer sam otišao da ne bih bio ubijen, obreo se bez jezika, u Njemačkoj, igrom slučaja moja djevojka je radila u Nirnbergu. Tri godine smo ja i Miler u isto vrijeme živjeli u Njemačkoj, ali nisam mogao da dođem do njega. Shvatio sam da je njegov osjećaj za istorijske lomove skoro identičan s onim što ja osjećam, a da su takvi glasovi usljed prašine koja se podigla usljed rušenja zida“, pojasnio je prevodilac, dodajući da je Miler imao tri faze.

Navodi da je u prvoj naznačio mogući kraj strašnog, svaki anđeo je strašan, vjerovao je u socijalistički projekat, ali je sumnjao da li je cijena ispravna. Kada su došle ’60-te i olovne ’70-e, kad se sudario sa esencijalnom glupošću sistema postao je skeptičan, onda je rekao ‘Naš raspon je između malo i ništa

“Postoji izvjesna doza melanholije u njegovim stihovima, tzv. lijeva melanholija, što me privuklo njemu“, kazao je Dedović.

Novi roman srpskog pisca Enesa Halilovića “Bekos” zatvorio je treći dan Međunarodnog festivala književnosti u Podgorici. Sa istaknutim piscem i pjesnikom razgovarala je umjetnička direktorka festivala Valentina Knežević koja je navela da roman „Bekos“, iako nedavno objavljen, već ima jedno književno priznanje i to „Kosarin vijenac“ koji se dodjeljuje u Crnoj Gori.

Halilović kaže da ga raduje tako dobra i brza recepcija njegovih djela.

„Čim su ljudi čitali moju novu knjigu to znači da su nešto i očekivali i da smatraju da imam nešto da kažem. Ili sam možda rekao nešto što im je značilo. Duboko vjerujem da svaki pisac cijelog života piše jednu knjigu. Mnogi pisci ne uspiju da napišu sve dobre knjige. Ima velikih pisaca koji su napisali samo jednu dobru knjigu i to je sasvim dovoljno“, kazao je Halilović.

Roman „Bekos“, kako je kazao, omaž je priči i pričanju.

„Poezija bi postojala čak i kada bi svi ljudi bili nepismeni, jer bi je kazivali, pjevali. Ne znamo šta je starije proza ili poezija. Nema stručnjaka koji to može da nam objasni. U korijenu svega je usmenost, govor, čovjekova riječ“, kazao je Halilović.

Najvažnije je, dodaje, da je priča zanimljiva.

„Toga se uvijek držim. Pričam ono što je meni zanimljivo i nadam se da će biti zanimljivo i drugima. Stalno rizikujem da tumačim svoju umjetnost, ali ko će ako neću ja“, kazao je, pored ostalog, Halilović.