Kalezić je ovom predstavom pokazao svu raskoš svojih glumačkih, plesačkih i pjevačkih talenata, te oduševio mnogobrojnu publiku.

“Večeras se desila magija u mojoj matičnoj kući, to je nešto što sam više od godinu dana priželjkivao i radio na tome. Večeras sam shvatio i koliko je ovo ogroman zadatak u svakom smislu – glumački, kondiciono i kada je u pitanju koncentracija, fokus. Desio se interaktivni dio pozorišta, tako da sam presrećan što je gledalište sve do posljednjeg mjesta bilo ispunjeno. Puno mi je srce zato što je ovo forma koja zahtijeva jednu izuzetnu disciplinu i na tome sam baš dugo radio. Večeras sam ostvario još jedan san, proslavio sam jubilej (20 godina rada) na ovako divan način. Aplauz i magična interakcija sa publikom su sve rekli”, istakao je umjetnik.

„Pismo ljubavi“ donosi snažnu dualnost, te pokazuje da se Kalezić odlično snalazi u različitim žanrovima. U prvom segmentu minimalističkim pristupom je ogolio emocije i publici predstavio životnu priču legendarne jugoslovenske glumice Mire Furlan koja je početkom devedesetih, poslije otkaza koji je dobila u matičnom zagrebačkom pozorištu i niza tekstova koji su bili protiv nje, sa suprugom i filmskim rediteljem Goranom Gajićem otišla za Ameriku.

Kalezić ističe da Mirino “Pismo sugrađanima”, po njegovom mišljenju, pripada žanru tragedije, te da otvara tematike koje su i danas aktuelne.

“Nažalost, ta tema je aktuelnija nego ikad. Napravio sam adaptaciju, ali se nijesam bavio imenima gradova, jer je to univerzalno. Iz svega toga što je Furlan božanstveno napisala, ja sam se najviše bavio pojedincem i ljudskom dušom, što je zapravo i ona akcentovala. Mira Furlan je moja velika bol, iako je nikada nijesam upoznao. Njena sudbina je mene toliko pogodila da sam imao potrebu da je u pozorištu oživim, da joj i ja na neki način kažem hvala za sve što je uradila. Ona je za mene svjetlost, jedna ikona koju nikada ne treba zaboraviti,” kazao je glumac.

U drugom dijelu, Kalezić svojom intenzivnom scenskom igrom ndonosi komediju koja je uspjela da dobro nasmije publiku, ali i da je podstakne na razmišljanje. Glumac napominje da i ovaj razigraniji segmenat monodrame nosi jednako važne poruke.

“Živimo u globalnom ludilu gdje je licemjerstvo toliko prisutno da su svi zaboravili na ono što zapravo žele, svi nekako ispunjavaju tuđa očekivanja, a ja sam neko ko isključivo ispunjava svoja. Najviše zahtijevam od sebe samog i takmičim se isključivo sa sobom, kao što sam i večeras pokazao”.

Na kraju monodrame publika je Kalezića nagradila dugotrajnim aplauzima i stajaćim ovacijama.