On navodi da nakon prekida filmske projekcije na albanskom jeziku i mlake institucionalne reakcije pred uličnim nasilnicima, nakon potjere Turaka po Podgorici, sada smo svjedočili i napadu na Hrvate — zasad, nažalost, s istim ishodom nekažnjivosti. Posebna podlost ovog napada ogleda se u tome što se dogodio u blizini Cetinja.
“Želim jasno poručiti hrvatskoj javnosti: ovo nedjelo nisu počinili Cetinjani, niti Crnogorci, niti dobronamjerni građani Crne Gore. Posljednje mjesto na kojem bi Hrvat, ili bilo tko tko poštuje Crnu Goru, mogao biti napadnut jest upravo Cetinje. To isto Cetinje s čijih se trgova, u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku, orilo: „S Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče!”, naglašava on.
Dodaje da, dok su cetinjska mladost i starost branile dostojanstvo Crne Gore, drugi su kretali u ratne pohode i lovili ljude po ulicama zbog svojih sumanutih ideja.
“Sinoćni napad izveli su ideološki potomci onih koji su devedesetih godina „oslobađali“ Konavle od veš-mašina, stoke i svega što su mogli odnijeti, te koji su na viševjekovne dubrovačke zidine sručili gomile željeza i čelika”, poručuje Vuksanović.
Dodaje i da su Crna Gora i Hrvatska dvije prijateljske države, i takvima će ostati, usprkos podvalama sa strane i njihovoj posluzi kod kuće.
“Bio sam iskreno radostan kada su crnogorski navijači u Zagrebu, uoči utakmice Hrvatske i Crne Gore, slobodno nosili svoje nacionalne dresove, pjevali i fotografirali se sa Zagrepčanima. Bio sam ponosan što su se u mojoj Hrvatskoj osjećali slobodno. Bit ću jednako sretan i kada se hrvatski navijači u Podgorici budu osjećali slobodno u mojoj Crnoj Gori. Svoj ljudski i politički doprinos davat ću upravo tome, jer jedino u takvu Crnu Goru vjerujem”, zaključuje on.
