Jedan od tih poziva uputila je i sagovornica RTCG, koju je jedan događaj naveo da potraži spas.

Trpjela je, kaže, tri godine, i svakoga dana bilo je sve gore i gore. Za nju je, ističe, najteže bilo što se svaka svađa odigravala pred očima djece.

“Svega je bilo, s obzirom da on radi u policiji imao je kod sebe pištolj, i nekoliko puta je upotrijebio taj pistolj ali čak ni to nije bilo presudno da ga prijavim do dana dok on nije repetirao pištolj. Ja taj pogled nikad neću zaboraviti, i mene je spasila ćerka koja je imala dvije i po godine, ona se probudila jer je čula da se mi svađamo. Mi nju nijesmo primijetili, i prišla je i pitala “tata zasto ti hoćes da pucas mami u glavu””, ispričala je ona.

Kako dodaje, znao je par puta da kaže “ti stvarno želiš da ja sjednem u kola i da se zaletim sa njima”.

A ona je samo željela da uzme djecu i ode. Bezbjedna je, makar, dok njenom suprugu traje zatvorska kazna. Utočiste je na duži period našla u Sigurnoj ženskoj kući. Osim nje, ove godine u skloništu je boravilo još 25 žena i 24 djece. Godišnje, 650 žena pozove Sigurnu žensku kuću kako bi dobile neku vrstu pomoći.

Psihološkinja koja svakodnevno radi s njima kaže da žene danas manje trpe.

Ženski klub Skupštine Crne Gore predložio je uvođenje registra nasilnika. No, u saopštenju su kazale da, ipak, imaju dilemu, ko bi vodio registar i u koju svrhu bi se koristio, ako se to djelo briše iz kaznene evidencije nakon određenog broja godina.

Pitaju se i da li bi konačno natjerali Ministarstvo zdravlja da krene sa tretmanima liječenja nasilnika. Sve to nam govori, da institucije putuju korakom kornjače.

Jednom nasilnik, uvijek nasilnik, tvrdi sagovornica s početka priče. Zato, za svaku ženu koja trpi, ćuti, iz nekog razloga krije ili strahuje ima poruku.

“Ja sam sigurna da svaka žena koja se odluči da krene boljim životom, koja odluči da spasi sebe i koja želi sebi samo najbolje uspjeće u tome”, dodaje ona.