O institucionalnim reakcijama na nasilje nad ženama u javnom prostoru, slabostima sistema i posljedicama koje digitalno nasilje ima po žene koje su politički ili kroz druge profesije javno aktivne, Željka Zvicer, saradnica na programima u CGO-u, razgovarala je sa Brankicom Janković, doskorašnjom povjerenicom za zaštitu ravnopravnosti iz Srbije, i Sinišom Bjekovićem, zaštitnikom ljudskih prava i sloboda Crne Gore.
Bjeković je predstavio rezultate istraživanja koje je institucija Zaštitnika sprovela u saradnji sa UNDP-jem, a prema kojima je u periodu od jula do oktobra prošle godine zabilježeno oko 300.000 slučajeva govora mržnje na internetu, od čega se oko 5% odnosi na rodno zasnovano nasilje.
„Kakav je to obim možete sagledati i iz ugla intervencije institucija koje bi trebalo time da se bave. Često je u Skupštini bilo riječi o tome da bi možda trebalo da reagujemo na svaki pojedinačan slučaj. Ako vam kažem da je to negdje između 5.000 i 7.000 predmeta mjesečno, onda je jasnije šta to konkretno znači. Zato se opredjeljujemo za preventivno djelovanje, posebno kada su u pitanju žene u javnom prostoru, koje su najčešće žrtve ovog oblika nedozvoljenog, odnosno nezakonitog ponašanja”, rekao je Bjeković.
Brankica Janković je ukazala da različiti oblici diskriminacije, poput govora mržnje, ponižavajućeg ili uvredljivog govora, nijesu nove pojave, već stari problem premješten u digitalni prostor, „koji nudi nesagledive mogućnosti za vršenje ovih oblika nelegalnog, nedopuštenog i iznad svega neljudskog ponašanja“.
„Digitalni alati omogućavaju da se jednim klikom dosegne ogroman broj ljudi. Nekada su žene zakonima potiskivane iz javnog prostora, sada se to radi sofisticiranim digitalnim sredstvima. Veliki broj žena to ne može da izdrži i povlači se iz javnog prostora, posebno iz politike, čime se sužava demokratski prostor i smanjuje kvalitet odluka”, ocijenila je Janković.
Bjeković smatra da je u posljednjih deset godina ostvaren određeni napredak u prepoznavanju i adresiranju nasilja, ali da se ono i dalje često relativizuje.
„Nekada nasilniku niste mogli objasniti u čemu je njegova odgovornost, jer je on i sud opominjao tvrdeći da se radi o njegovoj ženi. Od tog trenutka do danas smo prošli nekoliko stupnjeva u pogledu te odgovornosti i senzitivnosti pojedinih organa”, rekao je Bjeković.
Posebno je ukazao na kontinuirani rast broja slučajeva nasilja, naročito pred krivičnim sudovima, te na duboko ukorijenjene stereotipe o ulozi žene u društvu. Nasilje, kako je naveo, korijene nalazi u stereotipizaciji i očekivanjima koja diktiraju što žena treba da bude. „Moramo konačno prihvatiti da žena ima isto dostojanstvo kao i muškarac i da niko nema pravo da je javno diskredituje, naročito ne kroz nasilje”, naglasio je Bjeković.
Govoreći o najčešćim oblicima digitalnog nasilja, Janković je istakla dijeljenje polno eksplicitnog sadržaja i ukazala na nedostatak senzibilisanih i obučenih kadrova u institucijama koje bi to morale procesuirati. „Potrebno je jačati kapacitete tužilaštva, posebno odjeljenja za visokotehnološki kriminal, kao i policije i sudova, kako bi žrtve dobile adekvatnu zaštitu”, navela je Janković, podsjećajući da žene nasilje često ne prijavljuju zbog nepovjerenja u institucije i osjećaja sramote.
„Nijedno naše društvo nije došlo do faze da sramota pređe na stranu nasilnika. I dalje je žena ta kojoj se postavljaju pitanja poput: šta si radila da ga izazoveš, bilo da je riječ o fizičkom ili digitalnom nasilju. U digitalnoj sferi, kada je žena glasna, jasna i vidljiva, kada se odluči da govori o bilo kojoj temi, ukoliko se nekom ne sviđa, krene nešto što se kasnije pretvori u različite oblike digitalnog nasilja – sekstorstva, doksovanja, cyberfleshing-a. Znači, kreće se sa različitim oblicima nasilja koji su mnogim građanima i dalje poznati”, ukazala je Janković.
Sagovornici su se saglasili da se nasilje nad ženama koje su javno aktivne dešava i u parlamentima, te da postoje mehanizmi etičke kontrole, ali da su oni nedovoljni i da zahtijevaju ozbiljnu reviziju. Takođe su naglasili da je ženama u javnoj sferi znatno teže nego muškarcima, te da se u pokušajima njihove diskreditacije rijetko kritikuje njihov rad, a mnogo češće pribjegava ličnim napadima.
Kao neki od ključnih preventivnih mehanizama istaknuti su obrazovanje i uloga medija.
„Mislim da je čak i preškolsko obrazovanje prilika da djeci usadimo razmišljanje da su svi ljudi jednaki, da svi imaju jednako dostojanstvo, da sve ljude treba prihvatiti kao takve”, poručio je Bjeković.
Janković je zaključila da obrazovanje i mediji imaju presudnu ulogu u suzbijanju nasilja, podvlačeći odgovornost medija da ne normalizuju nasilje, već da promovišu društvene vrijednosti koje ga jasno osuđuju.
