Brojke kazuju i da godišnje u Skloništu boravi od 60 do 70 žena i djece sa iskustvom nasilja, ali koliko je suza, apela poduprtih strahom za svoj i život najmilijih, strepnji, isčekivanja, to se u cifre ne može pretočiti.

Predstavnica SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić, Nada Koprivica kaže za Portal ADRIA da je u njihovom Skloništu za žene i djecu sa iskustvom nasilja trenutno smješteno 14 ugroženih, dok su smještajni kapaciteti predviđeni za 20 osoba.

U toj organizaciji se trude da Sklonište „miriše“ na kućnu atmosferu, u šta se tokom kratke posjete ovih prazničnih dana, uvjerila i novinarka Portala Adria. Okićeni hol, topla atmosfera, lijepo dvorište…Jedino visoko podignuta ograda i pojačan video nadzor oko cijelog objekta svjedoče da je riječ o nesvakidašnjem utočištu.

„Ženama je sve obezbijeđeno, a da bi se osnažile same spremaju hranu i održavaju prostore u kojima borave. Sklonište je u skladu sa najboljim evropskim standardima i svaka žena ima svoj apartman, potpuno opremljen, kao da su mali stanovi u zajedničkoj zgradi. Djeca pohađaju nastavu ili borave u vrtićima, zavisno od uzrasta. Žene su iz svih gradova Crne Gore“, pojašnjava Koprivica.

Na pitanje da li su imali napada na Sklonište, kaže da je bilo pokušaja, ali je sve dobro organizovano i bezbjedno.

Prema njenim riječima, žene potpisuju ugovor za boravak u skloništu do godinu, ali nijedna, nakon što istekne taj period, a nije riješila svoju situaciju i ne osjeća se sigurno, ni bezbjedno, neće izaći iz tog zaštićenog prostora.

Kao problem za smještaj i izlazak iz skloništa navodi izdavanje rješenja od Centara za socijalni rad.

„Centri su jedini nadležni za takvu procjenu dok se ne uvažava naše mišljenje kao specijalizovanog servisa podrške koji direktno radi sa ženama i djecom i ima najviše i uvida, i znanja da izvrši procjenu da li je ženama potreban smještaj“, kaže.

Upitana da li su češće žrtve nasilja žene sa više djece, odgovara da pravila nema. Poslednjih godina, kako navodi, imaju sve više žena koje su same i prijavljuju nasilje.

„U 2025. imali smo veći broj žena u odnosu na prethodne godine koje imaju od 18 do 30 godina, što nam negdje pokazuje da su sada spremnije da u ranim fazama prijave nasilje, ali i da imamo generacije koje veoma mlade stupaju u bračnu i vanbračnu zajednicu, što je 70-ih i 80-tih bila praksa mada je jedno vrijeme bila iskorijenjena“, predočava Koprivica.

Nasilje prijavljuju žene svih starosnih dobi iz svih socijalnih, obrazovnih i ekonomskih kategorija. Time se, ističe, ruše predrasude i stereotipi da žene iz siromašnijih sredina, iz određenih višestruko ranjivih kategorija češće prijavljuju nasilje, za razliku od obrazovanih, koje imaju dobro plaćena radna mjesta.

„Čak se obrazovane, situirane žene suočavaju sa većim pritiscima i izloženije su, nekada i javno. Nije tačna ni percepcija da je njima lakše da izađu iz nasilja“, kaže Koprivica podsjećajući na patrijarhalno nametnute norme i uloge ženama od rođenja.

Kada jer riječ o nasilju nad djecom u obavezi su, shodno zakonu, da sve odmah prijave institucijama, što uvijek i ispoštuju.

U Skloništu za žene žrtve trgovine ljudima tri su boravile u prošloj godini. Riječ je o „veoma malom broju, čime se potvrđuje činjenica da je i dalje evidentan problem u identifikaciji tih žrtava“.

SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić traje već 30 godina i ima pet licenciranih servisa podrške u skladu sa zakonom. Svi njihovi servisi podrške i pomoći dostupni su 24 sata, anonimni su, povjerljivi i – besplatni.

Dostupni su, kaže Koprivica, na našem jeziku, albanskom, engleskom, ruskom i ukrajinskom.

„Vodimo nacionalnu SOS liniju za žrtve nasilja u porodici, imamo Sklonište za žene i djecu sa iskustvom nasilja u kojem je dominantno nasilje u porodici, ali ima i drugih oblika poput silovanja, sklonište za žene žrtve trgovine ljudima,a licenciran nam je i servis psihološkog savjetovališta“, podsjeća Koprivica.

U SOS telefonu pružaju i pravnu pomoć i zastupanje na sudu za žene, imaju terenske timove u 14 crnogorskih gradova, kako bi olakšali podršku i pomoć ženama iz sjevernih i ruralnih područja, iz albanskog govornog područja, kao i ženama pogođenim rusko – ukrajinskim ratom. Raspolažu i sa uslugom pratnje povjerljivog lica, što podrazumijeva odlazak predstavnica SOS sa ženama u sve institucije sistema i tokom svih postupaka, bilo da je riječ o pokretanju brakorazvodne parnice, postupku oko neplaćanja alimentacije, starateljstva nad djecom, primopredaje djece.

„Nijedan potez prema institucijama ne preduzimamo bez izričite saglasnosti žene, dva puta ponovljene. Žena je najveća ekspertkinja za svoj predmet, slučaj. I najbolje zna šta je za nju u tom trenutku najprihvatljivije. I institucije, i zajednica često upadaju u zamku da „bolje“ znaju od same žene šta je za nju najprihvatljivije“, upozorava Koprivica.

U SOS telefonu u toku je razvoj Centra za dugotrajni oporavak pomoći i podrške ženama i djeci žrtvama nasilja i prvi objekat od 80 kvadrata je već postavljen u blizini centra grada.

Tanka linija između stvarne brige i proganjanja

Koprivica navodi i da raspolažu sa onlajn servisom za žene žrtve proganjanja, koje je najekstremniji oblik psihološkog nasilja. Jedan je od ključnih faktora rizika da bi žene mogle biti povrijeđene ili ubijene, a o njemu se jako malo i zna, i priča. I ima malo procesuiranih prijava, iako je od 2017. godine ozvaničeno kao krivično djelo.

„I same žene često ne prepoznaju proganjanje kao problem. Prije par godina uradili smo prvo sveobuhvatno istraživanje o problemu proganjanja, koje je obuhvatilo 50 žena koje su u tom problemu bile i desetinama godina. Istraživanje je pokrenuto nakon što su godinu prije bila četiri slučaja femicida u Crnoj Gori, od kojih je u tri postojala duga istorija proganjanja i prijavljivanja, a da se te prijave nisu procesuirale krivično. Iskustvo iz prakse pokazuje nam da su žene, kada podnesu prijavu za nasilje, danima praćene, uznemiravane, da im je dolaženo na radno mjesto, da su počinioci komunicirali sa ljudima iz njihovog okruženja i da to nije prepoznavano kao krivično djelo proganjanje, već je išlo kroz prekršaj“, upozorava.

I same žene, kako predočava, pričale su da nijesu prepoznale to prognjanje u početku, već su ga doživljavale kao izraz brige i ljubavi.

Navodi primjer da počinilac proganjanja partnerki kupi telefon, ali na svoje ime kako bi mogao da ima uvid u njenu cjelokupnu komunikaciju ili otvore zajedničke profile na društvenim mrežama, uzmu šifru… Tu je i insistiranje da tokom telefonskog razgovora uvijek bude video poziv, kako bi znao gdje je, sa kim u društvu… Kao vid proganjanja znala je da se pokaže i svakodnevna „briga“ da partnerku uvijek doveze i odveze sa posla.

„Između stvarne, suštinske brige i proganjanja je veoma tanka linija. A najčešće se radi o prvim crvenim zastavicama da će žrtva biti izložena proganjanju jer počinilac želi da ima apsolutnu kontrolu nad njenim životom“, ukazuje Koprivica.

Prema njenim riječima, proganjanje eskalira kada žrtva odluči da prekine takvu vezu, bračnu ili vanbračnu zajednicu.

„Počinju ucjene, prijetnje po njen ili život njene porodice, prijatelja. I istraživanje i praksa su pokazali da žene, kada je riječ o proganjanju i psihološkom nasilju, generalno ne nailaze na razumijevanje zajednice, već im se to često miniminalizuje i govori da pretjeruju. Rijetko se i za šamar naiđe na empatiju, jer žena mora biti pretučena da bi se pokazalo saosjećanje. Tog saosjećanja u slučajevima psihološkog nasilja i proganjanja, uglavnom – nema. A štete koje proizvode su izuzetno velike, pa smo imali slučajeve da su žene do 40 godine već prošle po četiri ciklusa hemioterapija. Tu su i anksioznosti, razne vrste hroničnih bolesti, razmišljanja ili pokušaji suicida zbog proganjanja. Zbog toga je veoma važno da se u ranim fazama reaguje i, kroz krivičnu odgovornost, pošalje poruka počiniocima da će biti sankcionisani. Time se to nasilje neće iskorijeniti, ali hoće smanjiti“, smatra Koprivica.

Na pitanje portala ADRIA da li su imali slučajeva da je muškarac prijavio da trpi nasilje od žene, odgovara potvrdno uz isticanje da su to veoma rijetki slučajevi.

Godišnje imaju od pet do osam odsto muškaraca koji se obrate za pomoć, a nasilje uglavnom prijavljuju od drugih muških članova porodice, poput relacija sin – otac, braća, rođaci…

L.P.