Janjušević je sahranjen na nikšićkom Gradskom groblju u krugu porodice, rodbine i prijatelja.
“Živio je život usamljenika, izdvojen iz svijeta, kao da je bio lik, junak apsurda u svom romanu, a njegov život je zapravo roman, fantastična drama, unutrašnja drama, na koju okolina gotovo da nije imala uticaj. On je samo pratio sudbinu, znajući da ona prati njega. Branko je kafkijanski duh, nemilosrdan prema sebi, naoko nemilosrdan i prema drugima, a u dnu duše nježan i ranjiv, nepotkupljiv do mjere koju je spreman da plati u svakom trenutku bez obzira na cijenu, da bi prikrio tu ranjivost – to je mjera njegovog karaktera i njegove izuzetnosti, i njegove posebnosti. Ostavio je djelo o kome se malo zna, djelo koje će nesumnjivo biti amblem književnosti čiji je Branko Janjušević najoriginalniji i najdaroviti predstavnik. Prije Kundere, u postmodernističkom duhu, pisao je svoj roman-esej: Ovako, sa nalovom koji je poziv piscima da slobodno prekorače žanrovsku svijest o romanesknom tekstu”, rekao je između ostalog Uljarević.
„U antologiji koju će vrijeme svakako jednom napraviti, ja vjerujem, među našim piscima, na prvom mjestu biće ime Branka Janjuševića, kao tumača usuda, kao što je među rediteljima na prvom mejstu ime Živka Nikolića, koji je svojim jezikom tumačio isti taj usud. Zadivljujuća je poetička samosvijest Branka Janjuševića, koji svoja pričanja oslobađa sadržaja, ali od njih zahtijeva da ostanu pripovjedni materijal. U opasnoj blizini ideja o apsurdu, morao je da nalazi otklon od ostatka svijeta, i kao da je ponavljao Balzakove riječi: poznajem se sa sudbinom!“, naglasio je Uljarević.
Prigodnim riječima od Janjuševića se oprostio i Brano Delić, privrednik i sportski radnik. Sa Janjuševićem se, kaže, družio više od pedeset godina, zajedno su prisustvovali mnogim antologijskim scenama.
„bio je poznat kao usamljen i uspravljen, kako nedodirljiv šeta ulicama Nikšića. A onda, svakodnevno druženje u hotelu i na korzou do duboko u noć… Tu su bili Slobo Vujačić, Slobo Bošković, Jakša Čanović, Mijo mijušković, Ratko Božović, Pajo Perunović, Đoko Perunović i drugi…Za to druženje Branko je govorio da ga relaksira, ali da mu oduzima vrijeme za stvaranje. U njegovoj kući, u njegovoj sobi gdje je pisao, nije se moglo proći od papira koje je izvlačio iz mašine, gužvao i bacao na pod. Tako je roman „Ovako“ pisao deset godina, a „Tiranin“ više od trideset“, rekao je Delić.
Branko Janjušević objavio je tri romana- prvi “Ovako“ objavljen je 1984. godine, ušao je u najuži izbor za NIN-ovu nagradu i izazvao veliku pažnju ondašnje književno-umjetničke javnosti.
Janjušević 2019. godine objavljuje svoj drugi roman „Tiranin“, a 2022. i treći “Vas je mnogo, a mene je više“.
