Klupa je najčešće krevet ljudima koji nemaju dom. Beskućnike je teško pronaći jer su najčešće u potrazi za hranom i vodom. Kažu, međutim, da beskućnik teško vjeruje ljudima i da bježi od njih.

Mogu li vjerovati i državnim institucijama, budući da Crna Gora nema registar beskućnika, a kako su nam kazali iz resora Damira Gutića, ne znaju ni koliko ih je na ulicama. Kažu, međutim, da centri za socijalni rad ljudima bez krova nad glavom obezbjeđuju neku vrstu pomoći.

“Centri za socijalni rad obezbjeđuju materijalna davanja, psihosocijalnu podršku i smještaj. Podnošenjem zahtjeva centru za socijalni rad, korisnik može ostvariti prava koja mu pripadaju, ali kada je ova kategorija osoba u pitanju, postoje brojni izazovi. Beskućnici nijesu upoznati sa pravima koja imaju, a ima i situacija kada odbijaju pomoć i žele da borave na otvorenom”, saopšteno je iz Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografije.

Da bi dobio pomoć i podršku, beskućnik se mora prijaviti centru za socijalni rad, a to je, kaže Marina Medojević iz NVO Banka hrane, nemoguće.

“Najčešće nemaju dokumenta, tako da država mora imati mehanizme kako da ih prihvati, da im obezbijedi dokumenta, zaštitu, mjesto gdje će prespavati i obrok”, kazala je Medojević.

Iako tačan broj ljudi koji spavaju pod otvorenim nebom nemaju, u Ministarstvu tvrde da ih nema previše. Medojevićeva, pak, smatra da je situacija alarmantna.

“Ako namjeravamo da idemo ka EU, to će biti naša obaveza”, rekla je Medojević.

Građani koje smo anketirali kažu da nikada nijesu imali priliku da razgovaraju sa beskućnikom.

“Nijesam srela nikad, ali kad dođe neko na vrata, pomognem i dam što traži”, “Kada sam jednom bio u Francuskoj, tamo ljudi stanu, malo popričaju sa beskućnicima, nešto im učine i daju mali prilog. Tamo je drugačiji odnos nego kod nas prema toj populaciji”, “Nijesam nikada, ali bih mu pomogao, naravno”, “Ima ih dosta, ali nijesam bila u kontaktu. Normalno, treba im pomoći”, komentari su naših sugrađana.

Glavni grad je imao sklonište, koje je, uz obrazloženje da nije isplativo, zatvoreno prije nekoliko godina.

“Mislim da bi, za početak, mogli neki napušteni objekat iskoristiti i adaptirati kao rješenje, da ljudi mogu svratiti, istuširati se, promijeniti garderobu”, ukazuje Medojević.

No, čini se da je put do skloništa i tople vode za tuširanje dalek. Daleka je i neispoštovana preporuka Komiteta UN-a, stara više od decenije, da Crna Gora ima uredne podatke i registar beskućnika.

Ono što nam jeste blizu, makar tako kažu zvaničnici, jeste Evropska unija, pa se postavlja pitanje da li će i ove osobe, nevidljive za sistem, sa praznim stomacima i punom kesom snova, ući u porodicu odabranih – kada i Crna Gora.