Tomić je istakao da u Crnoj Gori ne postoji većinski narod, naglašavajući da većinu čini samo onaj narod koji ima više od 50 odsto stanovništva, zbog čega je, prema njegovim riječima, potreban širi društveni dogovor. Saglasio se sa Marković da uredbu u vezi sa Ustavnim sudom treba ukinuti, ali je naglasio da srpski jezik treba da bude službeni jezik, a ne samo u službenoj upotrebi. Kao argument naveo je da su se samo Hrvati i Albanci izjasnili kao manjinski narodi, te da njihov jezik može biti u službenoj upotrebi.

Pozivajući se na istorijske izvore, Tomić je naveo da je Đuro Špadijer još 1900. godine pisao srpsku gramatiku za osnovne škole, koja je, kako je rekao, donošena na Cetinju.

Marković je otvorila pitanje istorijskih dokumenata, podsjećajući da je 1927. godine Dušan Bogosavović tražio da se „Gorski vijenac“ prevede sa crnogorskog na srpski jezik, uz tvrdnju da je Srbija tražila prevod tog djela. Tomić je uzvratio pitanjem kojim je jezikom pisao Petar II Petrović Njegoš, navodeći da je riječ o srpskoslovenskom jeziku i da je, samim tim, nemoguće prevoditi sa srpskog na srpski.

Rasprava je dodatno zaoštrena kada je Marković ocijenila da negiranje crnogorske nacije i crnogorskog jezika, koji su definisani Ustavom i zakonima, predstavlja oblik fašizma i pokušaj nametanja činjenica koje, kako je rekla, nijesu utemeljene. Tomić je odgovorio da ne negira crnogorsku naciju, ali da se, prema njegovim riječima, moraju poštovati civilizacijske vrijednosti i istorijske činjenice.

Debata je zaključena polemikom o istorijskim izjavama knjaza Danila, pri čemu je Marković istakla da nije govorio o srpskoj, već o pravoslavnoj pripadnosti, čime su još jednom isplivale duboke razlike u tumačenju identiteta i istorije u Crnoj Gori.

Pogledajte: