Ona je u jednom trenutku razmišljala i da oduzme sebi život.

U jednom od svojih najiskrenijih obraćanja, Aleksandra je otkrila da je sa svega pet i po godina doživjela oblik sek*ualnog zlostavljanja, iskustvo koje je potisnula duboko u sebi i gotovo zaboravila. Sjećanja su se, kako je ispričala, iznenada vratila godinama kasnije, dok je slušala javnu ispovijest koleginice Danijele Štajnfeld.

“Slučajno sam došla do podkasta gde je Danijela pričala o svom slučaju, završilo se i osvijestila sam da sam nekoliko sati sjedjela nepomično na stolici. Vratile su mi se neke stvari otkada sam bila mala, potisnula sam ih, a tog su tipa. Imala sam pet i po godina”, ispričala je Aleksandra i objasnila osjećaj koji je uslijedio:

“Došla sam do osećaja stida koji mi je tada prouzrokovan. Šta dijete od pet i po godina zna? Možda zna za strah… Ti ne znaš šta ti se događa, a znaš da to nije dobro. Zašto se tada ne kaže roditeljima, koji su bili fenomenalni? Srce je krenulo da mi radi, umirila sam se, povezala sam se sa tom situacijom emotivno i slikom, rekla sam sebi: “Opraštam ti”. I dalje tih tragova ima.

Rad na seriji “Azbuka našeg života”, gdje igra ženu žrtvu nasilja, dodatno ju je naveo na razmišljanje, posebno jer je majka sina od 27 godina.

“Imam sina, počela sam zbog toga da razmišljam ko su ti muškarci, koje su njihove priče, da li je to rođeno ili stvoreno, ko ih stvara? Sin ti ima 27 godina, koliko ga poznaješ, koliko intime dijelite… On je pametan, lijep, beskrajno empatičan, a da li je”, zapitala se glumica u podkastu “Snaga uma”.

Teški trenuci pratili su je i tokom tinejdžerskih dana u Splitu, gdje je živjela kao srednjoškolka. Iako je voljela školu i grad, mladalačka neodgovornost i bježanje sa časova doveli su do toga da padne godinu, što je za nju i porodicu predstavljalo veliki udarac.

“A ja sam planirala da sebi skratim život, mislim, znaš, te gluposti i tako dalje, međutim, sa tatom i mamom je bio jedan predivan razgovor, i onda sam uključila motore”, priznala je Aleksandra.

Prelomni trenutak bio je razgovor sa ocem, koji je na vijeme prepoznao njenu patnju.

“Tata je kucnuo na vrata sobe i rekao: “Aj, idemo da prošetamo”, kaže: “Što, normalno je da sam pogođen i da je to, ali, mislim, nije to razlog da se završava sa životom”.

Nakon odlaska iz Splita, njen put vodio ju je preko Ljubljane do Beča, gdje se suočila sa novim izazovima i borbom za egzistenciju. Radila je različite poslove, ne birajući kako bi preživjela.

“U Beču sam prvo čistila stanove, u stvari te kancelarije. Jedno mjesec i po dana, jedino što me morilo je gde su mi roditelji i sestra, zašto je ta država propala… To je jedino što me morilo”, rekla je Aleksandra, dodajući da je radila i kao bebisiterka kod porodice Karić, kao i u šanku.

“Nije mene sramota ništa da radim”.

Inače, Aleksandra je bivša supruga vaterpoliste, od kojeg se razvela.