Pjevač prepoznatljivog glasa i autentičnog stila nastradao je u saobraćajnoj nesreći kod Feketića, dok se vraćao sa nastupa iz Subotice. Imao je 59 godina.

Rođen je 25. juna 1952. godine u Leskovcu, a nadimak Louis dobio je još kao dijete – zbog izuzetnih interpretacija pjesama Luja Armstronga, koje je izvodio već sa devet godina. Taj nadimak pratio ga je do kraja života, a mnogi nisu ni znali njegovo pravo ime.

Spoj džeza, folka i duše

Louis je završio srednju muzičku školu u Nišu, a potom i Fakultet muzičke umjetnosti u Beogradu. Po obrazovanju je bio pjevač klasične muzike i džez interpretator, ali je publiku osvojio svojim autentičnim stilom u kojem je kombinovao džez sa srpskom narodnom muzikom i orijentalnim motivima – što je tada bilo gotovo nezamislivo.

Bio je pionir spoja nespojivog: mogao je da pjeva “Dunjo moja” s istom lakoćom kao i “What a Wonderful World”. Njegove pjesme “Ne kuni me, ne ruži me, majko”, “Dudo”, “Kletva” i “Kad me jednom ne bude” postale su evergrini.

Tragična priča prve supruge

U javnosti je malo poznata tragična priča o njegovoj prvoj supruzi, sa kojom je dobio sina. Kako je sam govorio, ona ga je napustila dok je bio u vojsci 1979. godine jer nije željela da muzička scena bude njegov životni put – željela je da bude prosvjetar. Kasnije se, kako je sam ispričao, ubila tokom ratnih sukoba u Sloveniji.

Porodica mu bila sve

Iako je poslije tragedije tvrdio da se više nikada neće ženiti, život mu je podario novu ljubav – Dubravku, kojoj je posvetio pjesmu “Dudo”. S njom je dobio sina Marka i kćerku Maju, koji su nastavili očevim stopama u muzici. Marko je postao muzičar i producent, dok Maja, kako je jednom ispričala, “nosi dio tatine duše u svakom tonu koji otpeva”.

Treća životna saputnica bila mu je Silvana, s kojom je dobio još troje djece – Sergeja, Andreja i Elu Mitu. Uvijek je isticao da je porodica njegova najveća vrijednost, uz muziku.

Malo poznati detalji o Luisu

Iako je javnosti poznat kao pjevač, Louis je imao i diplomu klasične muzike, a jedno vrijeme je razmatrao karijeru u operskom pjevanju.

Govorio je tečno francuski jezik.

Tokom 80-ih, živio je i radio u Parizu, gdje je nastupao u džez klubovima.

Bio je pasionirani ljubitelj vina, ali nikada nije konzumirao teže droge, niti alkohol u većim količinama – i to je isticao kao svoj izbor.

Njegov posljednji nastup bio je 9 dana prije smrti, 22. jula 2011. godine, u sarajevskom klubu “Jež”.

Zašto je nosio haljine?

Gostujući u jednoj emisiji Louis je otkrio zašto je nosio galabije koje su postale njegov zaštitni znak u dugoj i bogatoj karijeri. Kako je istakao, galabije je počeo da nosi od 1981.

“Svirao sam u “Euridici“, u jednom beogradskom klubu. Problem je bio sa ventilacijom. Bilo je vruće i zimi i leti, a sama bina gde smo svirali bila je dosta izdignuta – bliža plafonu. Puno sam se znojio. Na početku, vrlo kratko bio sam u vojničim pantalonama, koje sam volio da nosim. One su na kraju svirke bile mokre i morao sam da ih mijenjam. Imao sam i dugu kosu koju sam morao da feniram. Jednog dana jedan od kumova mi je predložio da se obrijem. To sam vrlo rado prihvatio jer sam se i ranije brijao dok sam bio u vojsci. A drugi kum, koga sam vjenčao, mi je pričao da se u Kairu, gdje radi njegova majka, nose galabije slične onima koje su se nosile ovde nekada davno, naročito u južnim krajevima Srbije i u Bosni. Ja sam taj predlog prihvatio i od tada ne skidam galabije”, rekao je pjevač.

Posljednji dan i zauvijek u srcima

Nastradao je 31. jula u ranim jutarnjim časovima. Njegov mercedes sudario se sa teretnim vozilom. Iza sebe je ostavio šestoro djece, bezbroj muzičkih hitova i neizbrisiv trag na muzičkoj sceni Balkana.

Sahranjen je 4. avgusta 2011. godine na groblju Zbeg u Borči, uz prisustvo porodice, prijatelja i brojnih kolega sa estrade.

Louis je otišao prerano, ali njegove pjesme i životna priča ostaju vječne. Bio je umjetnik koji nije pristajao na kompromise i koji je do posljednjeg daha nosio dušu u glasu.