Milan Knežević, Milun Zogović, Dritan Abazović, Boris Bogdanović, Momčilo Leković i Slađana Kaluđerović posebno hrabro i precizno dijagnostikuju neuralgične tačke današnje Crne Gore

Da svako vrijeme traži ljude koji će jasno i glasno, bez govora mržnje, u znak građanskog duga prema Crnoj Gori, dijagnostikovati boljke pravne države, to najbolje dokazuju upravo pomenuti političari.

Milan Knežević pokazuje i da mu funkcije nikad nijesu bile prioritet, pa je i zbog toga u samom vrhu popularnosti među političkim ličnostima Crne Gore. Ali je od posebnog značaja što, cijeneći interese pravne države, govori u korist Ustava i zakona ove zemlje, nezavisno od toga kojem političkom bloku kad i u kojoj mjeri pripada. Ljudi poput Milana Kneževića potrebni su svakom vremenu, jer je glas iz njihovih izjava i glas naroda, i direktan putokaz za Crnu Goru ka EU.

A dosta je kvazipatriota koji su između nezavisne i privatne države stavljali brutalni znak jednakosti, smatrali je kao svoju privatnu prćiju i feud, brukajući je pred svijetom i vijekom.

Stavovi Miluna Zogovića, poslanika do izbora za potpredsjednika Vlade, u kojoj je principijelno podnio ostavku, govore i u prilog činjenici da je bratstvo Zogovića uvijek davalo i davaće ugledne ljude od pera i riječi, časne građane i visoke intelektualce u svim sferama javnog života.

Pritom, logično je što su Milan Knežević i Dritan Abazović po novim anketama najuvaženiji političari u Crnoj Gori. Dritanu se ne može zaboraviti ni što je imao dovoljno odgovornosti, koju nijesu imale neke naše političke „perjanice“, da potpiše realan Temeljni ugovor između Crne Gore i Srpske Pravoslavne Crkve, i što potom nijednom nije pokleknuo pred prijetnjama bivših vlasnika privatne Crne Gore.

Objektivno govoreći, u novijem vremenu se u Parlamentu posebno ističe i glas zaista neustrašivog borca za pravdu i istinu, Borisa Bogdanovića, koji se javlja i kad većina junaka „nikom ponikoše“ prećutkujući vruće teme.

Prijatno iznenađenje svojim objektivnim i hrabrim istupima predstavlja i jedno novo lice, poslanik Demokrata Momčilo Leković.

Slađana Kaluđerović iz SNP-a, po mojoj ocjeni uz poštovanje prema svim damama u Parlamentu, posebno se ističe, a što je, naravno, odmah dalo povoda raznoraznim mrziteljima da joj upućuju mizogene poruke, koje su nedostojne Crne Gore i odnosa države prema ženi i njenoj ulozi u čitavoj istoriji.

Nek takvih ličnosti, poput Kneževića, Zogovića, Abazovića, Bogdanovića, Lekovića i Slađane Kaluđerović bude što više na našoj političkoj sceni.

I, da bih do kraja bio objektivan, u Parlamentu iz redova opozicije posebno trezveno i odmjereno djeluje razložan, analitičan glas Borisa Mugoše iz Socijaldemokrata.

U redovima opozicije sjedi mnogo inteligentnih poslanika i poslanica, ali je jasno da je, uz svu sjajnu retoriku, teško braniti neodbranjivo.

Kako god ko mislio, Crna Gora mora naprijed, posebno i zato što su je mnogi iz bivšeg režima unazadili praveći mafijaški poligon za stranice crnogorske najmračnije istorije. A i zato što se njihovi pipci i danas osjećaju u političkom životu, iako vješto maskirani.

Svi takvi su se donedavno prezrivo smijali stavu da je pravna država na kraju jača od svakog ko je, uz osjećaj neograničene moći, ismijava. A samo je trebalo da budu malo načitaniji, ili da im neko kaže Gundulićev stih: „Tko bi gori, eto je doli“. To jest, da se istorija ponavlja.

U istorijskom pamćenju naroda zapisane su i poučne poslovice, koje je trebalo znati i uvažavati: „Zlo činjenje – gotovo rađenje.“, „Kako siješ – tako ćeš i požnjeti.“, „Ničija nije do zore gorjela.“, „Pravda je spora, ali dostižna.“…

No, bitno je da dolazi neko novo vrijeme, iako uz ostatke naručene mržnje bivšeg režima, koji treba najzad da prihvati činjenicu da se na mržnji i zavađanju naroda ne može dovijek profitirati i blefirati.

A upravo na novo vrijeme treba svi da se priviknemo, neki i uz trenutke bolnog otrežnjenja, ali, što prije, to bolje za sve, za narod Crne Gore i vladavinu prava s ovu i s onu stranu kapije Spuškog zatvora.