Dugo su naučnici vjerovali da što je aktivnost mozga tiša tokom spavanja, to je odmor kvalitetniji. Dubok san se posmatrao kao svojevrsni “režim uštede energije” – karakterišu ga sporiji talasi, minimalna aktivnost i gotovo potpuno isključivanje iz spoljašnjeg svijeta.

Ove ideje djelovale su očigledno i bile su potkrepljene podacima sa elektroencefalografije (EEG).

Ipak, vremenom se pojavila dilema koja je poljuljala ovo konvencionalno shvatanje. Riječ je o REM fazi sna (faza brzih pokreta očiju), koju prate intenzivni snovi i izrazito visoka moždana aktivnost, skoro identična onoj u budnom stanju. Uprkos toj burnoj aktivnosti, mnogi upravo ovu fazu smatraju najdubljom i najokrepljujućom.

Velika misterija neuronauke

Tu se javlja paradoks: kako mozak može da se “odmara” dok radi na granici svojih kapaciteta? Ovo pitanje je dugo ostalo bez odgovora i predstavljalo je pravu zagonetku za neuronaučnike.

Upravo to je bila polazna tačka za istraživanje italijanskog tima koji predvodi neurobiolog Đulio Bernardi sa Instituta za napredne studije u Luki (IMT School for Advanced Studies Lucca).

Naučnici su odlučili da preispitaju samu prirodu sna i provjere da li dubinu odmora zaista određuje isključivo nizak nivo moždane aktivnosti.

Njihov rad otvara potpuno novu perspektivu: možda nije presudno koliko je mozak “isključen”, već na koji način on funkcioniše tokom spavanja. Određene vrste aktivnosti možda ne ometaju oporavak, već naprotiv – igraju ključnu ulogu u njemu.

Ukoliko se ova hipoteza potvrdi, to bi moglo iz korijena promijeniti pristup liječenju poremećaja spavanja i zaštiti mentalnog zdravlja.

Umjesto da se fokusira isključivo na “dubinu” sna kakvu smo do sada poznavali, medicina bi mogla da se usmjeri na kvalitet i strukturu faza spavanja, a posebno na ulogu snova.

Ovo otvara put za nove terapije u kojima bi kontrola sna, pa čak i sadržaja snova, mogla postati moćan alat za regeneraciju mozga i unapređenje kognitivnih sposobnosti.