Kako je saopšteno iz Kancelarije za odnose s javnošću predsjednika, u uvodnom dijelu obraćanja podsjetio je na istorijsku borbu za radnička prava i univerzalne principe koji su iz nje proizašli.

“Prije više od jednog vijeka, radnici u velikim industrijskim gradovima borili su se za ono što je danas standard i pravilo: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati života. U toj jednoj rečenici stala je velika borba modernog svijeta”, naveo je Milatović.

Ukazao je i na činjenicu da je i Crna Gora imala svoju autentičnu tradiciju radničkog organizovanja i borbe za pravdu.

“I Crna Gora je imala svoju borbu. Na Cetinju i Rijeci Crnojevića, u Baru, 1. maj se nije čekao zbog neradnog dana, nego su se radnici organizovali, borili se za svoja prava i pravdu”, kazao je Milatović.

Podsjećajući na društvene okolnosti iz ranijih perioda, istakao je da je svijest o potrebi pravednijeg društva postojala i bez razvijene industrijske baze.

“U predratnom vremenu kada Crna Gora nije imala velike fabrike i hiljade radnika pod dimnjacima, postojali su zanatlije, štampari, učitelji, radnici, mladi ljudi koji su razumjeli da se pravednije društvo ne čeka skrštenih ruku. Poslije rata, generacije naših roditelja i đedova gradile su zemlju svojim rukama. Iz pepela su podizane škole, domovi zdravlja, putevi, pruge, fabrike, cijele opštine. U toj slici ima više istine o Crnoj Gori nego u mnogim današnjim raspravama. Kada se poštuje rad, zemlja se gradi. Kada se rad potcijeni, država počinje da se prazni”, rekao je Milatović.

Poseban akcenat, kako je saopšteno, stavio je na savremene izazove sa kojima se radnici suočavaju i potrebu da se obezbijedi dostojanstven život.

“Danas se ne borimo za ista prava kao prije sto godina, ali se borimo za istu stvar: da od svog rada može da se živi mirno, pošteno i dostojanstveno. Da plata ne nestaje prije kraja mjeseca. Da nedjelja ne bude samo još jedan radni dan. Da zakon ne bude jedno na papiru, a drugo u prodavnici, hotelu, gradilištu ili kancelariji. Da mladi čovjek ne mora da ide iz Crne Gore zato što ovdje vidi samo nesiguran posao i skupu kiriju”, istakao je Milatović.

Govoreći o institucionalnom okviru, naglasio je značaj uređenja radnih odnosa kroz dijalog i dogovor svih relevantnih aktera.

“Opšti kolektivni ugovor tu priču spušta na konkretan teren. To je dogovor o tome kako rad izgleda u našoj državi. Sindikati, poslodavci i država imaju različite interese, ali isti zadatak: da naprave pravila koja donose sigurnost zaposlenima, predvidivost poslodavcima i red koji je najvažniji u državi”, dodao je Milatović.

Posebno se osvrnuo na pitanje neradne nedjelje kao važne društvene vrijednosti.

“Neradna nedjelja je druga velika lekcija ovog vremena. Nekada je borba bila da radni dan ne traje od zore do mraka. Danas je borba da tržište ne proguta i posljednji zajednički dan jedne porodice. To nije pitanje ideologije. To je pitanje dostojanstva i solidarnosti. Predlog da se neradna nedjelja uredi kao ustavna kategorija vraća ovo pitanje tamo gdje pripada: u trajna pravila, sa jasnim izuzecima tamo gdje je rad zaista neophodan”, riječi su Milatovića.

U daljem izlaganju ukazao je na ekonomske pritiske koji utiču na svakodnevni život građana.

“U isto vrijeme, ne smijemo zatvarati oči pred onim što građani žive svakog dana. Cijene koje rastu. Plata koja je juče izgledala veća danas vrijedi manje. Statistika može da kaže jedno, ali mi znamo šta ostane u novčaniku kada se plate hrana, gorivo, ljekovi i renta. Država ne smije da se ponaša kao da je skupoća vremenska nepogoda. Inflacija nije kiša koja će proći sama od sebe. To je udar na životni standard i na njega se odgovara mjerama, kontrolom, konkurencijom i zaštitom onih koji najteže podnose krizu. Isto tako, neko mora biti odgovoran za činjenicu da naša ekonomija usporava i da je rast u prošloj godini bio najmanji od obnove nezavisnosti, ne računajući tri godine recesije”, saopštio je Milatović.

On je naglasio i potrebu za dosljednom primjenom zakona i zaštitom radnika i poštenih poslodavaca, te naglasio da ne smiju postojati dva tržišta rada: jedno u zakonima, drugo u stvarnosti, jedno za televizije, drugo za radnike koji trpe nepravdu kroz ucjene.