Jedna od najupečatljivijih priča iz njegovog života jeste sličnost sa likom malog Zorana iz kultnog filma “Tito i ja”. Taj dječak nije samo filmski junak – on je direktno izrastao iz rediteljevog djetinjstva.
“To je autobiografski film. Ja jesam bio na Titovom maršu, ja jesam napisao pjesmu ‘U slavu Tita’ zbog koje sam otišao na taj marš, kao nagrada. Ja jesam napisao pismo roditeljima da mi je teško jer mi se ojela guza na maršu i da me to boli. I da su mi sudili u hotelu Krapinske Toplice, sjećam se kao juče da je bilo, vaspitača koji je rekao – sad ćete da vidite šta jedan Titov pionir piše, a ja sam to pismo ubacio u sanduče. I počeo je da ga čita sa gađenjem”, ispričao je Marković.
Ironija je veća jer, kako priznaje, pjesma o Titu nije bila izraz ljubavi, već dječije kalkulacije da se istakne i osvoji nagradu:
“Vidio sam da ko napiše najbolje tu pjesmu, ide tamo. I onda sam smislio nešto. I svi su se u porodici zgražavali jer su bili veliki antikomunisti”.
Iako danas važi za jednog od najznačajnijih autora domaće kinematografije, njegov put nije bio bez padova.
Njegov prvi, diplomski film bio je izviždan – iskustvo koje ga je toliko pogodilo da je odmah otišao u vojsku, tražeći odgovor da li je film njegov pravi poziv. Kasnije će baš tu epizodu pretočiti u film “Nacionalna klasa”.
Slično je prošao i film “Tajvanska kanasta” – nekada osporavan, danas se smatra jednim od njegovih najznačajnijih ostvarenja. Kroz uspone i padove vodio se stavom da “uspjeh korumpira, a neuspjeh čeliči”.
Kod Markovića, lično iskustvo nikada nije ostajalo samo privatno – ono je, uz humor i ironiju, uvijek bilo pokretač njegovih priča i emocija koje dopiru do publike.
