Oni podsjećaju da su, imajući u vidu navedeno, tokom decembra prošle i januara ove godine kontinuirano sprovodili konsultacije sa roditeljima djece i mladih s invaliditetom, roditeljima s invaliditetom, kao i sa djecom i mladima sa i bez invaliditeta.

Rezultati konsultacija, kako navode, ukazuju na niz međusobno povezanih potreba, izazova i razvojnih potencijala koji direktno utiču na kvalitet porodičnog života, roditeljske kompetencije i psihosocijalni razvoj djece.

“Nalazi potvrđuju da porodice često djeluju u uslovima sistemske podrške koja je fragmentisana, teško dostupna i nedovoljno prilagođena njihovoj svakodnevici. Uz to, roditelji djece i mladih s invaliditetom i sami roditelji s invaliditetom suočeni su s dubokim sistemskim propustima; počev od nedostatka emocionalne i psihološke podrške u procesu prihvatanja iskustva invaliditeta, preko ograničene dostupnosti podrške za život u zajednici, ili nedostatka iste, nedostupnosti savjetodavnih i obrazovnih sadržaja, nedostatka pristupačnih informacija, koji bi ih osnažili, do zakonskog okvira koji ne prepoznaje njihove stvarne potrebe, već ih svodi na korisnike materijalnih davanja”, navodi se u saopštenju.

Kako dodaju iz UMHCG, nakon konsultacija izrađen je i sproveden program Porodični kompas.

“Program je obuhvatao 12 radionica, po šest za djecu i isto toliko roditelje s ciljem da se unaprijede roditeljske kompetencije, emocionalna otpornost porodice i kapaciteti djece za samostalan razvoj, a istovremeno djelujući u pravcu prevencije nasilja, zanemarivanja i institucionalizacije”, ističu iz Udruženja.

Radionice sa djecom i mladima sa i bez invaliditeta, prema njihovim riječima, pokazale su jasnu potrebu za sadržajima koji nijesu isključivo usmjereni na slobodno vrijeme, već koji doprinose njihovom ličnom razvoju, osjećaju pripadnosti i aktivnom učešću u zajednici.

“Istovremeno, ovakvi sadržaji omogućavaju odraslima da bolje razumiju dječje potrebe i perspektive, čime se dodatno osnažuje dijalog između djece i odraslih. Značajan broj roditelja istakao je potrebu za razmjenom iskustava sa drugim roditeljima, navodeći da osjećaj pripadnosti i razumijevanja smanjuje izolaciju i pruža praktične uvide koji često nedostaju u formalnim oblicima podrške. Na ovaj način dat je doprinos osnaživanju porodica, smanjenju izolacije i jačanju međugeneracijske solidarnosti, čime se direktno doprinosi ostvarivanju prava djece i mladih s invaliditetom, ali i njihovih porodica”, stoji u saopštenju.

Navodei to da su među dominantnim izazovima i  neefikasna komunikacija sa institucijama sistema.

“Roditelji se često suočavaju s neažurnošću, nedostatkom jasnih informacija i prebacivanjem odgovornosti između institucija, što kod njih izaziva osjećaj iscrpljenosti, bespomoćnosti i nepovjerenja u sistem. U tom kontekstu, prepoznata je potreba za jačanjem znanja i vještina roditelja u oblasti zagovaranja, pisane i usmene komunikacije sa institucijama, kao i razumijevanja administrativnih procedura”, dodali su.

Podsjećaju da država ima obavezu da razvija dostupne i održive usluge u zajednici, koje pripadaju različitim sistemima: zdravtsvo, obrazovanje, socijalna zaštita, briga o porodici.

To, kako ukazuju, treba da uključi i neizostavne usluge podrške za život u zajednici, kako bi osobe s invaliditetom živjele u skladu sa sopstvenim izborima i voljom, donosile odluke samostalno i bile ravnopravno uključene u zajednicu.

“Prebacivanje odgovornosti države na članove porodice, najčešće žene, otežava stvaranje okruženja koje osobe s invaliditetom, djecu i mlade tretira kao nosioce prava i aktivne učesnike/ce u društvu. Takođe, ukazujemo da porodica nikako ne smije biti jedini i podrazumijevani oblik podrške osobama s invaliditetom, a nažalost, u stvarnosti neformalna podrška porodice u većini slučajeva bude jedina opcija. Posebno je zabrinjavajuće što su porodice često prepuštene same sebi, što dodatno produbljuje nejednakosti i rizik od siromaštva i socijalne isključenosti”, istakli su.

Podsjećaju i na to da pravo na porodični život podrazumijeva i pravo osoba s invaliditetom da osnivaju porodicu, žive partnerski život, budu roditelji, žive bez diskriminacije, predrasuda i ograničenja po bilo kom osnovu, uključujući i invalidnost.

“Zato Međunarodni dan porodice treba da bude podsjetnik institucijama i službama da je neophodno kreirati i sprovoditi politike koje će osnaživati porodice, ali i poštovati dječja prava i prava osoba s invaliditetom, u    skladu s principima Konvencije o pravima djeteta I Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom”, ukazuju iz UMHCG.

Oni napominju da podrška porodici ne znači zamjenu za prava i usluge koje država mora obezbijediti, već dodatni oslonac za dostojanstven i ravnopravan život svih građanki i građana.

“Nema više izgovora – sad je vrijeme za nas, za nesmetano i jednako pravo na brak, na porodični život i roditeljstvo. Vrijeme je za podršku roditeljima, na  zaštitu od izdvajanja djece zbog invaliditeta roditelja ili djeteta, na podršku porodici u ranom razvoju. Vrijeme je na autonomiju u porodičnim i reproduktivnim odlukama i podršku djeci s invaliditetom u porodičnom okruženju”, zaključuje se u saopštenju.