I dok su penzije i plate u prethodnom dvodecenijskom periodu dostigle višestruki rast, najmanju podršku države evidentno su imali najugroženiji zbog čega su u Crnoj Gori i danas svako treće dijete i svaki peti građanin u riziku od siromaštva.

U 2006. godini, kada je Crna Gora stekla nezavisnost na referendumu održanom na današnji dan, materijalno obezbjeđenje za pojedinca iznosilo je oko 50 eura. Odlukom o utvrđivanju visine materijalnog obezbjeđenja porodice i dodatka za djecu, koju je 31. januara 2007. godine donio tadašnji ministar zdravlja, rada i socijalnog staranja Miodrag Radunović, iznosi socijalnih davanja povećani su za 10 odsto, pa je socijala za pojedinca u tom trenutku iznosila 55 eura. Dvočlanoj porodici država je tada davala 66 eura na ime socijalne pomoći, tročlanoj 79,20 eura, četoročlanoj 93,50 eura, a porodici sa pet članova 104,50 eura.

Ipak, opšti rast standarda i troškova života, recipročno nije pratio rast socijala. Tako danas socijalno ugroženi pojedinac od države ima pomoć u iznosu od 99,97 eura, što je rast za 44,97 eura u odnosu na početak 2007. godine. Dvočlana porodica prima socijalu od 120,04 eura (54,04 eura više), tročlana 144,11 eura (64,91 euro više). Socijala za četvoročlanu porodicu danas iznosi 170,11 eura (76,61 euro više), a za petočlanu 190,1 euro (85,6 eura više).

Ovakav rast socijalnih davanja evidentno nije pratio rast plata i penzija. Prosječna neto plata u periodu prije 20 godina bila je oko 280 eura. Najniža penzija u maju 2006. iznosila je 50,3 eura, dok je danas 450 eura.

Prosječna plata u državi danas je 1.027 eura, a minimalna 600 (za zaposlene sa srednjim obrazovanjem) i 800 eura (za zaposlene sa visokim obrazovanjem). Znatan je i rast zarada u javnoj upravi, posebno među najvišim funkcionerima i onima koji rade u pravosuđu. Kada se uporedi plata vrhovnog državnog tužioca 2016. godine i danas, ona je sada i do tri puta veća u odnosu na period od prije decenije, ne računajući dodatke po drugim osnovama. Više od dvostruko su veće i plate na čelu Vrhovnog suda. Po nekoliko hiljada eura sada primaju i sudije Ustavnog suda.

I obećanja posttridesetoavgustovskih vlada, o kraju rasipništva i boljem životu za socijalno ugrožene građane, faktički su ostale na nivou ispraznih obećanja. Aktuelni premijer Milojko Spajić je 2021. godine, tada kao ministar finansija i socijalnog staranja, obećao građanima prodaju “majbaha” koje su u prethodnom režimu koristili Duško Marković i Milo Đukanović. Spajić je prije pet godina izjavio da će novac od prodaje dva luksuzna automobila ići socijalno ugroženim građanima i da je svaki euro važan u godini socijalne pravde.

“Rasipništvu je kraj, a novac od prodaje ide tamo gdje je najpotrebnije – socijalno ugroženima”, poručio je tada Spajić.

Međunarodno raspisivani pozivi za prodaju “majbaha” nisu privukli zainteresovane za kupovinu luksuznih četvorotočkaša, koje su građani Crne Gore platili oko 1,3 miliona eura. Međutim, socijalno ugroženi nisu vidjeli nijedan euro od “majbaha” koji su sada pogodni za nove funkcionere. “Majbah” koji je koristio Duško Marković prije nekoliko godina dat je na korišćenje glavnom specijalnom tužiocu Vladimiru Novoviću. “Majbah”, koji je koristio Đukanović, od skoro se koristi za potrebe direktora Uprave policije Lazara Šćepanovića sve pod objašnjenjem njihove ugroženosti i bezbjednosti, dok su ista obrazloženja bila i onda kada su ta vozila kupljena za DPS premijera i predsjednika, što je tadašnja opozicija a sadašnja vlast tumačila kao rasipništvo.