“Vjerovali ili ne, zvučaće malo neskromno, ali tada sam sa tih nepunih 18 godina znao da ono što se dešava u Crnoj Gori jeste početak galopirajućeg separatizma od strane Mila Đukanovića. Tokom antibirokratske revolucije došao je na talasu događaja u Kosovskoj priči, jer su potlačeni i ugroženi Srbi i Crnogorci došli u tadašnji Titograd da traže zaštitu od državnog rukovodstva, jer nisu mogli da trpe teror koji je tamo sprovodila albanska iredenta i Đukanović se tada postavio kao njihov zaštitnik”, počeo je Knežević.

Đukanović od zaštitnika zajedničke države do zaokreta ka separatizmu

Knežević tvrdi da su politički potezi i promjena retorike Mila Đukanovića još tokom devedesetih, prema njegovom mišljenju, nagovijestili duboke promjene koje će kasnije oblikovati odnose Srbije i Crne Gore.

“Devedesetih godina bio je jedan od najvećih Srba u regionu i u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, da ne spominjem njegove izjave o Hrvatima, da je zamrzio da igra šah zbog šahovnice, kao i poruke da će se obračunati sa hrvatskim fašistima i ustašama i prekrojiti granice koje su pravili priučeni boljševici. Takođe, govorio je da je Slobodan Milošević nešto najbolje što se dogodilo srpskom i crnogorskom narodu, a kao član Vijeća za nacionalnu bezbjednost, odnosno Savjeta odbrane, glasao je za odbranu Jugoslavije svim raspoloživim sredstvima. Kada je počelo bombardovanje, otišao je u Brisel i iznio vojne planove, nakon čega mi je postalo jasno da se ide ka galopirajućem separatizmu. Nakon 5. oktobra to postaje još izraženije i ulazimo u proces dezintegracije srpskog nacionalnog bića”, dodao je.

Kako je rekao, umjesto Savezne Republike Jugoslavije dobijamo Srbiju i Crnu Goru kroz ustavnu povelju koja je predviđala organizaciju neposrednih saveznih izbora, ali to Đukanović i tadašnje srpsko rukovodstvo izbjegavaju.

“Tako ulazimo u 2006. godinu, kada Đukanović stvara privatnu državu zasnovanu na, po mom mišljenju, naglašenom antisrpskom narativu, kroz vrlo sumnjiv, često nazivan i pokraden referendum, na kojem su pravo glasa imali svi osim Crnogoraca i Srba rođenih u Crnoj Gori, a koji su živjeli u Srbiji”, istakao je Knežević.

Glasala je, rekao je, dijaspora koja se nalazila u biračkim spiskovima zemalja u kojima su živjeli, a mnogi su tada prvi i posljednji put došli da glasaju.

“Prema jednom podatku, nacionalna avio-kompanija je dovela oko 10.000 ljudi iz zemalja Zapadne Evrope da glasaju na referendumu, koji je odlučen razlikom od oko 1.000 glasova. Nakon referenduma izdata je i Bijela knjiga, u kojoj su ukazane brojne nepravilnosti. Više od 3.000 dokaza dostavljeno je tadašnjem predsjedniku Državne izborne komisije Františeku Lipki, kao i Miroslavu Lajčaku. Smatrali smo da se radi o projektu međunarodne zajednice koji je išao u pravcu dezintegracije srpskog nacionalnog bića. To se, prema tom tumačenju, potvrdilo dvije godine kasnije, kada je Crna Gora priznala takozvanu državu Kosovo, što se ocjenjuje kao najcrnja stranica njene istorije”, kazao je.

“Ponosan sam što sam glasao za zajedničku državu”

Kako Knežević ističe, referendum iz devedesetih vidi kao važan pokazatelj tadašnjeg raspoloženja građana prema zajedničkoj državi Srbije i Crne Gore.

“Moram reći da sam ponosan na činjenicu što sam na referendumu glasao za zajedničku državu sa Srbijom. Bio bih licemjer kada bih rekao da sam danas, 20 godina nakon takozvane obnove nezavisnosti, oduševljen, jer je Crna Gora i ranije imala elemente državnosti u okviru zajedničke države. Imali smo referendum 1992. godine, na kojem je preko 90 odsto građana glasalo za zajedničku državu sa Srbijom. Tada je na Cetinju oko 10.000 građana glasalo za tu opciju”, naveo je.

Ne bi, dodao je, mogao reći da je oduševljen onim što se desilo od 2006. do 2026. godine, jer je Crna Gora, po njegovom mišljenju, nastala na izraženom antisrpskom narativu.

“Došlo je do ukidanja srpskog jezika, trobojke kao državne zastave, kao i do promjene državljanstvenih pravila, čime je veliki broj ljudi ostao bez prava. Ne postoji država koja se lakše odricala svojih građana nego što je to uradila Crna Gora 2006. godine. Dobili smo i himnu Sekule Drljevića, čije se posljednje strofe i danas izvode, što je, prema mom mišljenju, važno istaći”, rekao je Knežević.

Ocijenio je da su političke odluke nakon 2006. godine, prema njegovom mišljenju, dovele do dubokih podjela i promjena u odnosima Crne Gore prema Srbiji i Kosovu.

“U periodu od 2006. do 2020. godine nijedan Srbin nije mogao da bude ni na najnižoj funkciji u državnoj upravi, što govori o okolnostima u kojima smo živjeli. Smatram da se ono što se desilo 2008. godine, počev od priznanja Kosova, ne bi dogodilo da je ostala zajednička država. Po mom mišljenju, to je bio dio šireg plana međunarodne zajednice, usmjerenog ka dezintegraciji. To je sistem koji je bio vođen spolja, teledirigovano, i to smatram najcrnjim datumom u svom političkom životu, osim porodičnih gubitaka”, dodao je lider DNP-a.

Naglasio je da je bio na protestima od 1997. godine do danas i nadao se da će doći vrijeme da se ta situacija promijeni.

“Smatram da ćemo trpjeti ozbiljne posljedice i da ih već trpimo, prije svega od izvršne vlasti u Crnoj Gori. Vidimo projekte koji se sprovode uprkos zakonima i protiv interesa lokalne zajednice, kao i dugogodišnje probleme u infrastrukturi i zaštiti životne sredine. Takođe, odnos države prema Zeti pokazuje da se lokalne potrebe često ignorišu. U budžetu se izdvajaju minimalna sredstva za osnovne projekte, dok se istovremeno donose odluke koje otežavaju razvoj opštine. U takvoj situaciji bili smo prinuđeni da tražimo pomoć i van institucija Crne Gore, jer se Zeta često prikazuje kao prostor koji navodno slijedi tuđe direktive, što dodatno komplikuje političku i društvenu situaciju”, zaključio je Knežević.