Kako ste?

Dobro sam, hvala na pozivu i razgovoru. Ima dosta posla, ne bih rekao da sam umoran, ali je veoma dinamično. U suštini, sve ide dobro.

Nekada ste nosili dres Partizana, a danas ste sportski direktor. Šta je teže?

Većina bivših sportista će reći da je mnogo teže gledati utakmicu sa tribina nego biti na terenu. I ja sam tog mišljenja. Cijeli život sam proveo sa loptom u rukama, gdje sam mogao da utičem na ishod. Ako pogrešim, sam sam kriv. Zato mi je danas mnogo teže da gledam nego da igram.

Koliko vam emocije pomažu, a koliko odmažu u poslu?

Kada je Partizan u pitanju, emocije su ogromne. Uvijek ističem da sam dijete Partizana. U klubu sam proveo najljepše godine svog života. Ipak, kada ste na odgovornoj funkciji, morate da ostanete hladne glave i da donosite odluke koje su najbolje za klub, a ne za srce. Emocije donose mnogo lijepih stvari, ali posao zahtijeva racionalnost.

Kako pamtite period kada ste igrali u Partizanu i koliko se rukomet promijenio od tada?

Rukomet se mnogo promijenio. Postao je znatno brži, dinamičniji i atraktivniji za gledanje. Promijenili su se mnogi tehnički i taktički detalji. Iskreno, danas je rukomet ljepši za publiku nego što je bio prije petnaestak godina.

Za mnoge sportove se kaže da je nekada bilo više lojalnosti, a danas više biznisa. Da li je tako i u rukometu?

To bih podijelio na dvije kategorije. Kada govorimo o domaćim igračima, posebno onima sa ovih prostora, emocija i privrženost klubu su i dalje veoma prisutni. Sa druge strane, strani igrači sport posmatraju kao posao i to potpuno razumijem. Lično nisam iz tog kruga ljudi, ali ne osuđujem nikoga.

Bili ste dio generacije koja je igrala Ligu šampiona. Šta je potrebno da se Partizan vrati na taj nivo?

Klub je u posljednje dvije i po godine napravio veliki iskorak. Vratio se na put koji priliči Partizanu. Danas je sistem drugačiji nego u vrijeme kada smo mi igrali. Više nema direktnog puta kroz kvalifikacije, već Evropska rukometna federacija dodjeljuje specijalne pozivnice. Nadamo se da ćemo osvojiti titulu i da ćemo svojim radom zaslužiti poziv za Ligu šampiona.

Kada pogledate sadašnji tim, da li prepoznajete energiju koju je imala vaša generacija?

Teško je porediti. Mi smo tada igrali bez stranaca. Danas ih ima i biće ih još više. Stranci ne mogu da osjećaju klub na isti način kao igrači koji su ponikli u njemu. Ipak, trudimo se da sačuvamo porodičnu atmosferu i emociju koja je oduvijek krasila Partizan.

Kao neko ko je prošao put od igrača do sportskog direktora, šta je danas najveći izazov?

Mlađe kategorije. Kada sam dolazio na funkciju, to je bila prva tema razgovora. Sve je lijepo kada se osvajaju trofeji, ali klub mora da gradi budućnost. Partizan je oduvijek stvarao igrače i to mora da ostane prioritet.

Sa kim je teže raditi – sa mlađim ili starijim kategorijama?

Sa djecom. Tu je odgovornost mnogo veća. Sa seniorima možete da razgovarate kao sa odraslim ljudima. Međutim, upravo od rada sa mlađim kategorijama zavisi budućnost kluba.

Kakav je vaš odnos sa navijačima Partizana?

Uvijek sam imao poseban odnos sa navijačima. Bio sam među njima i kao igrač, a često sam i danas na tribini. Navijači bez kluba ne mogu, ali ni klub bez navijača ne može. Oni su bili pokretač mnogih uspjeha sportskog društva i zaslužuju veliko poštovanje.

Kako ocjenjujete sezonu Partizana?

Cilj Partizana su uvijek trofeji. Do sada smo osvojili sve što je bilo moguće i sada nas očekuje finale plej-ofa protiv Vojvodine. Neće biti lako, ali vjerujem u ekipu, stručni štab i podršku navijača.

Koliko je realno da Partizan napravi ozbiljan evropski iskorak?

Prvi korak je osvajanje titule. Poslije toga možemo da pričamo o Evropi. Doveli smo kvalitetna pojačanja i želimo da napravimo korak više, bilo da je u pitanju Liga Evrope ili Liga šampiona.

Na kojim segmentima klub trenutno najviše radi?

Na svim. Od mlađih kategorija i odnosa sa navijačima, preko marketinga, do stručnog štaba i igračkog kadra. Klub raste iz godine u godinu i ide u pravom smjeru.

Šta smatrate najvećim uspjehom kluba osim rezultata na terenu?

Podizanje kluba na viši nivo. Javnost vidi utakmice, trofeje i transfere, ali iza svega stoji ogroman rad. Posebno bih izdvojio rad sa mlađim kategorijama, marketingom i vraćanjem navijača u hale.

Postoji li igrač koji posebno simbolizuje vrijednosti Partizana?

Ako moram nekoga da izdvojim, to je Ivan Mičić. Prošao je sve mlađe kategorije, bio kapiten i jedini je igrač koji je nastupao isključivo za Partizan. Takvi primjeri zaslužuju posebno poštovanje.

Kakvi su planovi za narednu sezonu?

Svi čekamo odluku o tome da li ćemo igrati Ligu šampiona. To bi donijelo potpuno novu dimenziju klubu. Ako ne budemo igrali Ligu šampiona, nastupićemo u Ligi Evrope, što je takođe izuzetno kvalitetno takmičenje.

Nekoliko igrača stiglo je iz Vojvodine. Da li to stvara tenzije između klubova?

Ne. To je normalna stvar u sportu. Transferi se dešavaju svuda. Između igrača nema netrpeljivosti i sve se posmatra profesionalno.

Djeluje da u rukometnom klubu Partizan vlada mirna i porodična atmosfera. Da li ste i vi takvi kao sportski direktor?

Jesam. Smatram da se problemi rješavaju razgovorom. Naravno da postoje situacije kada se burnije reaguje poslije poraza ili grešaka, ali sve je to u interesu kluba. Dijalog je najvažniji.

Da li se u rukometu dešavaju sukobi kakve često viđamo u fudbalu?

Iskreno, tokom moje karijere nisam imao takva iskustva. Mislim da je edukacija veoma važna i da klubovi moraju da rade na tome da igrači razvijaju prave vrijednosti.

Da li su rukometaši obrazovaniji i drugačiji od sportista u drugim sportovima?

Ne bih to tako rekao. U svakom sportu ima izuzetno inteligentnih i manje inteligentnih ljudi. Najvažnija je edukacija. Klub mora da radi na tome da sportisti postanu kvalitetni ljudi, a ne samo dobri igrači.

Kako se strani igrači snalaze u Partizanu i Beogradu?

Odlično. Beograd je sjajan grad za život. Nisu imali nikakvih problema i mnogima je upravo Beograd bio jedan od razloga zbog kojih su odlučili da dođu u Partizan.