Iza nje su ostale godine straha, neprospavane noći i svakodnevna neizvjesnost. Ispred nje bili su brojni izazovi: pronalazak sigurnog smještaja, briga o djeci, sudski postupci i borba za ekonomsku nezavisnost.

Jedan od najvećih izazova bio je povratak na posao nakon dužeg odsustva.

„Mislila sam da će mi upravo taj korak biti najlakši, jer sam se vraćala među ljude koje poznajem. Međutim, kako se približavao prvi radni dan nakon višemjesečnog odsustva, osjećala sam sve veću tremu. Pitala sam se da li će me gledati drugačije, da li će znati kroz šta sam prošla i da li ću moći da funkcionišem kao prije“, prisjeća se ona.

Nakon što je napustila nasilnog supruga, nekoliko mjeseci bila je potpuno posvećena djeci. Djeca su se prilagođavala novim okolnostima, a ona je pokušavala da vrati osjećaj sigurnosti koji je godinama bio narušen.

Povratak na posao došao je kao logičan korak, ali i kao svojevrsni test.

„Nisam bila sigurna da li sam spremna. Dugo sam živjela pod pritiskom i kritikama. Kada god biste godinama slušali da ne vrijedite dovoljno, počnete i sami da vjerujete u to. Zato sam se plašila da više nijesam ista osoba koja je nekada odlazila na posao puna energije i samopouzdanja“, kaže ona.

Priznaje da je noć prije povratka na posao jedva spavala.

„Razmišljala sam o svakom mogućem scenariju. Da će me svi sažalijevati, da će me izbjegavati ili da će me zasuti pitanjima na koja nijesam željela da odgovaram.“

Ipak, taj dan donio je potpuno drugačije iskustvo.

„Kada sam ušla u kancelariju, kolege su me dočekale osmjesima. Niko nije bio nametljiv. Niko nije insistirao da pričam o onome što sam prošla. Samo su mi rekli da im je drago što sam se vratila”, priča M.K. za CdM.

Kaže da joj je upravo taj osjećaj normalnosti bio najvažniji.

„Nijesam željela da budem žrtva u očima drugih. Željela sam da budem koleginica koja se vratila na posao.“

Posebno joj je značila podrška neposrednih saradnika.

„Ako bih imala težak dan, znali su da prepoznaju trenutak kada mi treba malo prostora. Nekada je dovoljno da vas neko pita kako ste ili da vam ponudi pomoć oko obaveza. Takve sitnice mnogo znače.“

Posao kao dio oporavka

Ekonomska nezavisnost predstavlja jedan od glavnih faktora za uspješan izlazak iz nasilnog odnosa. Brojne žene upravo zbog finansijske zavisnosti ostaju uz nasilnike ili im se vraćaju nakon pokušaja odlaska. Organizacije koje pružaju podršku žrtvama porodičnog nasilja godinama upozoravaju da je osnaživanje žena kroz zaposlenje jedan od najvažnijih koraka ka trajnoj sigurnosti.

Za M. K. posao nije značio samo platu.

„Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam da imam kontrolu nad svojim životom. Svaka zarada, ma koliko bila skromna, davala mi je osjećaj slobode. Znala sam da mogu da platim račune, kupim djeci ono što im treba i planiram budućnost bez straha.“

Dodaje da joj je povratak radnim obavezama pomogao da ponovo izgradi samopouzdanje.

„Počela sam da se podsjećam da znam da radim svoj posao, da vrijedim i da imam sposobnosti koje niko ne može da mi oduzme.“

Iako je svaka priča drugačija, sagovornica CdM-a smatra da kolektiv može imati važnu ulogu u oporavku osobe koja je preživjela nasilje.

„Ne treba nikakva posebna mudrost. Dovoljni su razumijevanje, poštovanje i malo empatije. Nekada ljudi misle da moraju da pronađu prave riječi, a zapravo je dovoljno da budu tu.“

Kaže da su joj upravo kolege pomogle da povjeruje kako život može izgledati drugačije.

„Nakon svega što sam prošla, bilo mi je važno da vidim da postoje zdravi odnosi među ljudima. Da komunikacija može biti bez vrijeđanja, omalovažavanja i straha.“

I danas, kaže, postoje dani kada joj nije lako. Oporavak od nasilja nije proces koji se završava preko noći.

„Neke rane nijesu vidljive, ali postoje. Međutim, sada znam da mogu dalje. Imam posao, imam podršku ljudi oko sebe i imam djecu koja ponovo bezbrižno odrastaju.“

Njena poruka ženama koje se nalaze u sličnoj situaciji je jednostavna:

„Kada ste usred nasilja, čini vam se da izlaza nema. Ja sam mislila isto. Danas znam da postoji život poslije toga. Nije uvijek lako, ali je moguće ponovo stati na svoje noge.“

Povratak na posao za ovu Podgoričanku nije bio samo povratak radnim zadacima. Bio je to povratak dostojanstvu, samostalnosti i vjeri da budućnost može biti drugačija od prošlosti.