“Tužilja je, kao zakonska nasljednica, u septembru 2021. godine podnijela zahtjev za vraćanje imovine. Nakon što je prvostepeni organ odbio zahtjev, žalba je izjavljena u decembru iste godine, a Ministarstvo finansija i socijalnog staranja je u martu 2022. godine poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak. Uprava za nekretnine je u oktobru 2024. godine donijela rješenje o spajanju postupaka, dok postupak ni u vrijeme podnošenja tužbe za pravično zadovoljenje u aprilu 2026. godine nije bio okončan”, navode u Sudu.
Vrhovni sud je utvrdio da je relevantni period za ocjenu trajanja postupka počeo krajem decembra 2021. godine, kada je izjavljena žalba na prvostepeno rješenje, te da je do podnošenja tužbe trajao četiri godine, tri mjeseca i sedamnaest dana, pri čemu upravni postupak i dalje traje.
“Ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja, Sud je zaključio da predmet nije bio složen ni u činjeničnom ni u pravnom smislu, da tužilja nije doprinijela dužini trajanja postupka, već je više puta urgirala radi njegovog ubrzanja, kao i da je postojao nesumnjiv interes tužilje da se postupak okonča u razumnom roku kako bi se otklonila njena neizvjesnost u pogledu rezultata spora. Sud je posebno ukazao na pasivnost nadležnog upravnog organa, naročito na činjenicu da je za donošenje odluke o spajanju postupaka bilo potrebno više od dvije godine, kao i na nepostupanje angažovanog vještaka geodetske struke, što je dodatno doprinijelo neopravdano dugom trajanju postupka”, dodaju.
Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava, Vrhovni sud je podsjetio da se pravo na suđenje u razumnom roku primjenjuje i na upravne postupke koji utiču na imovinska prava pojedinaca, te da se prilikom ocjene razumnosti trajanja postupka cijene složenost predmeta, ponašanje stranaka i nadležnih organa, kao i značaj predmeta za podnosioca zahtjeva.
“Sud je takođe ukazao na stav Evropskog suda da su državni organi odgovorni za efikasno vođenje postupka i za rad vještaka angažovanih u tom postupku.
Nalazeći da ukupno trajanje postupka nije ispunilo zahtjev razumnog vremena, Vrhovni sud je utvrdio povredu prava tužilje na suđenje u razumnom roku i obavezao državu Crnu Goru da joj na ime naknade nematerijalne štete isplati 1.500 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do konačne isplate, kao i 181,50 eura na ime troškova postupka.
“Tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan. Napominjemo da je Vrhovni sud Crne Gore u martu ove godine takođe djelimično usvojio istovjetan tužbeni zahtjev drugog nasljednika iste imovine u uvali Valdanos, utvrdivši da je i u tom slučaju u istom upravnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i dosudio tužilji pravično zadovoljenje”, zaključuju u toj instituciji.
