Obraćanje Ljuba Milovića prenosimo u cjelosti:

S obzirom na to da se moje ime posljednjih dana intenzivnije nego inače koristi u političkom prepucavanju između Milana Kneževića i Jelene Borovinić Bojović, a koje je lažima dodatno začinila dokazana portparolka ********** ***** Jelena Jovanović, dužan sam, zbog svoje djece, da reagujem i saopštim da nije istina da njihov tata poteže oružje na žene, jer to nije ni viteški ni crnogorski.

Očekivao sam od Jelene Borovinić Bojović da će demantovati te navode i da neće nasjesti na laži Jelene Jovanović, koja joj je, očigledno po dogovoru, bacila pojas za spasavanje i koja je iz ličnog iskustva naučila doktoricu Borovinić da je u javnosti najbolje glumiti žrtvu, a iza zavjese tajno sarađivati sa đavolom.

Nego, da odškrinemo malo zavjesu.

Tačni su navodi Milana Kneževića da sam se sastajao sa Jelenom Borovinić. Takođe je tačno da sam se skoro svakodnevno u Hotelu Podgorica sastajao sa Milanovom bliskom saradnicom, koja me je takodje od milošte zvala „Ljupče“ i koja dobro zna da nije istina da sam potezao oružje na ministarku, niti da sam prijetio njenoj užoj ili široj porodici.

Istina je da sam na neslavan način upoznao Borovinićku. Istina je da sam dobio poziv od određenih ljudi koji su me obavijestili da je zdravstveno stanje Zorana Brđanina veoma loše zbog teškog oblika upale pluća izazvane koronavirusom i da su šanse da preživi veoma male ukoliko nastavi da se liječi u Crnoj Gori. Rečeno mi je da moram hitno, bez odlaganja, nešto preduzeti kako bi Zoran bio prebačen na liječenje bilo gdje drugo, odnosno bilo gdje u Evropskoj uniji ili regionu.

Upitao sam te osobe zašto smatraju da je to neophodno. Odgovorili su mi da je za liječenje Brđanina odgovorna ministarka Borovinić, koja, prema njihovim informacijama, ne dozvoljava stručnim ljudima da privire na odjeljenje jer se radi o direktoru policije, te da se liječenje ne sprovodi na adekvatan način. Naveli su da su te informacije dobili od stručnih doktora iz Kliničkog centra, kao i da je ista doktorica na sličan način liječila Amfilohija Radovića, koji je imao isti oblik upale pluća i koji je, prema njihovim tvrdnjama, preminuo zbog nestručnog liječenja upravo doktorice Borovinić Bojović!

S obzirom na to da Brđanina poznajem dugi niz godina, jer smo zajedno radili u Boki Kotorskoj, i s obzirom na to da nas vežu posebne uspomene iz prošlosti, jer je on hapšen od strane Veljovića i bivše vlasti, a ja suspendovan 2016. godine od strane tog istog menadžmenta i iste vlasti, osjećao sam ljudsku i moralnu obavezu da pomognem.

Takođe, s obzirom na to da se u medijima, od strane ********* portparolke Jelene Jovanović, često ponavlja narativ o „odbjeglom policajcu“, napominjem da me Brđanin nije rasporedio ni na jedno radno mjesto, nije mi dao nikakve privilegije niti činove, te da sam ostao suspendovan kao i 2016. godine.

Istina je da sam došao ispred Kliničkog centra, gdje sam zatekao zabrinute članove porodice Brđanin, kao i nekoliko njegovih prijatelja i bliske saradnice Milana Kneževića! Dogovorili smo se da zatražimo razgovor sa doktoricom Borovinić, koja nas je srdačno primila u svojoj kancelariji. Profesionalno nam je opisala zdravstveno stanje Brđanina kao stabilno i rekla da nema razloga za brigu.

Predstavio sam se kao prijatelj porodice Brđanin i na kulturan način saopštio da se ne slažemo sa procjenom da je njegovo stanje stabilno, te da želimo da liječenje nastavi negdje drugo. Doktorica Borovinić je na to pristala i korektno pomogla da se njegovo liječenje nastavi van Crne Gore.

Pošto je bilo teško obezbijediti liječenje u evropskim kliničkim centrima, ponudio sam da prikupim novac za liječenje u Njemačkoj, jer su tada već bili poznati slučajevi oporavka naših državljana sa teškom kliničkom slikom.

Doktorica Borovinić mi je saopštila da liječenje u Njemačkoj ide preko sina premijera Zdravka Krivokapića i da će ih kontaktirati kako bi prenijela da postoje sredstva za tu svrhu, koja sam prethodno ponudio.

Razmijenili smo brojeve telefona i više puta razgovarali o organizaciji nastavka liječenja. Narednog dana mi je saopštila da odlazak u Njemačku otpada, a da će mi razloge objasniti lično, jer o tome ne može govoriti telefonom.

U kabinetu Kliničkog centra rekla mi je da je sramota što joj je saopšteno da država ne može da obezbijedi novac za liječenje u inostranstvu, ali da, s obzirom na to da je Brđanin direktor policije, ne mogu dozvoliti da privatna lica finansiraju njegovo liječenje. Ostao sam u čudu, kao i ona, posebno imajući u vidu da se radi o štićenoj ličnosti koja obavlja veoma odgovornu funkciju.

Što se doktorice Borovinić tiče, imali smo još jedan neposredan susret.

Naime, jedan moj prijatelj se teško razbolio i dijagnostikovan mu je tumor na mozgu. Jedna poznata doktorica u Beogradu saopštila mu je da hitno izvadi uput u Crnoj Gori kako ne bi morao da plaća veoma skupu operaciju i da bez odlaganja dođe na intervenciju, jer svaki dan čekanja može biti koban.

Taj čovjek je sa kompletnom medicinskom dokumentacijom dva puta odlazio u Klinički centar Crne Gore, ali mu nijesu željeli izaći u susret. Treći put sam pošao sa njim, jer smatram da zdravlje nema alternativu i da sam dužan da pomognem prijatelju koji je tek dobio dijete.

Zatražili smo prijem kod doktora. Primio nas je doktor Borovinić, kojem sam objasnio da nas je poslala njegova profesorka iz Beograda i da se pozovemo na nju i medicinsku dokumentaciju. Zamolili smo ga da izda uput za hitno liječenje u Beogradu, jer je čovjekov život bio ugrožen.

Doktor je odgovorio da neće izdati uput i da pacijent može biti operisan u Crnoj Gori za pola godine.

Šokiran onim što sam čuo, upitao sam ga ko će odgovarati ukoliko čovjek umre. Odgovorio je da su takva pravila, da ovo nije ulica i da napustimo prostoriju.

Izrevoltiran njegovim postupkom, rekao sam mu: „U redu, ovdje su takva pravila, a na ulici se takođe zna kako funkcionišu stvari.“

Pola sata kasnije dobio sam poziv doktorice Borovinić, koja mi je saopštila da je to njen rođeni brat i da joj se žalio. Odgovorio sam da nijesam znao da ima brata doktora i da sam iznenađen njegovom reakcijom, imajući u vidu da se radi o životu mlade osobe. Rekao sam joj da bih isto reagovao i da je na njegovom mjestu bio moj rođeni brat.

Doktorica Borovinić je pomogla da moj prijatelj nastavi liječenje u Beogradu i sa njom sam imao korektan odnos. Zato me veoma iznenađuje što nije saopštila istinu i demantovala portparolku ********** ***** Jelenu Jovanović, koja ima motiv da izmišlja i piše neistine, jer je, prema dostupnim dokazima, finansijski motivisana od strane određenih pripadnika škaljarskog klana sa kojima održava kontakte.

Moje reagovanje isključivo je motivisano lažnim optužbama da sam potezao oružje prema nečijoj ženi, majci ili sestri, kako bi se dodatno stvorila negativna slika o meni i kako bih u javnosti bio predstavljen na najgori mogući način pred suđenja koja slijede, sa ciljem da dobijem maksimalne kazne.