“Posebno zabrinjava činjenica da službena dokumentacija potvrđuje da su prvi kontakti između oca i maloljetne djevojčice protekli u izrazito pozitivnoj atmosferi. Iz službenih zabilješki proizlazi da je dijete spontano prilazilo ocu, trčalo mu u zagrljaj, prihvatalo komunikaciju i igru, te nije pokazivalo strah, nelagodu niti otpor prema ostvarivanju kontakta”, saopštila je Pavković.
Međutim, tokom narednog perioda, umjesto unapređenja odnosa, evidentirano je njegovo kontinuirano pogoršanje. Dijete je na kontakte počelo dolaziti emocionalno opterećeno, uznemireno i pod vidljivom tenzijom, pri čemu je značajan dio vremena predviđenog za kontakt bio potreban za uspostavljanje osnovne komunikacije i stvaranje osjećaja sigurnosti kod djeteta.
“Takav razvoj događaja otvara ozbiljno pitanje efikasnosti preduzetih mjera i stručnih intervencija. Ukoliko je početni odnos bio pozitivan, a nakon gotovo tri godine kontinuiranog rada došlo do njegovog slabljenja, neophodno je utvrditi koji su faktori doveli do takvog ishoda i da li su nadležne institucije blagovremeno prepoznale i otklonile uzroke narušavanja odnosa između djeteta i roditelja”, navodi ona.
Dodatnu zabrinutost izaziva činjenica da su se stručni radnici koji su pratili kontakte mijenjali tokom postupka, čime je izostao kontinuitet stručnog praćenja i mogućnost da jedno isto stručno lice objektivno prati emocionalni razvoj djeteta, kvalitet odnosa sa roditeljem i efekte preduzetih mjera. Smatraju da je opravdano postaviti pitanje da li je tokom višegodišnjeg trajanja postupka postojao jasno definisan, sistemski i stručni plan rada usmjeren na obnovu i jačanje roditeljsko-dječijeg odnosa ili se postupanje svelo na formalno organizovanje kontakata bez detaljne procjene njihovog stvarnog efekta na dijete.
“Posebno zabrinjava i činjenica da je stručna radnica Centra za socijalni rad Podgorica, nakon neposrednog praćenja kontakata između oca i djeteta, sačinila službeni dopis upućen nadležnom Centru za socijalni rad Bar, kojim je predložila ukidanje kontrolisanih uslova ostvarivanja kontakata, smatrajući da za njihovo dalje trajanje ne postoje stručni razlozi”, navodi se.
Prema dostupnim informacijama, taj dopis nije dostavljen sudu, nije dostavljen ocu niti njegovom punomoćniku, niti proizlazi da je bio predmet razmatranja u postupku odlučivanja. Zbog toga se opravdano postavlja pitanje da li je stručni stav lica koje je neposredno pratilo kontakte uopšte uzet u razmatranje i zbog čega nije postao sastavni dio dokaznog materijala.
“Ukoliko je postojala stručna procjena da kontrolisani kontakti više nijesu potrebni, a takav nalaz nije bio dostupan sudu prilikom donošenja odluka, neophodno je utvrditi zbog čega relevantni dokaz nije postao dio sudskog spisa i da li su sve činjenice od značaja za najbolji interes djeteta bile dostupne organu koji je donosio odluke. NVO „Centar za dječija prava” smatra da svaki postupak koji se odnosi na djecu mora biti zasnovan na principu najboljeg interesa djeteta, punoj transparentnosti rada institucija i obavezi da se sudu stave na raspolaganje svi relevantni dokazi i stručna mišljenja, bez izuzetka”, kaže Paković.
U saopštenju su dostavili i izjavu oca koji ističe da je tokom cijelog postupka njegov jedini cilj bio da bude prisutan u životu svog djeteta, da provode vrijeme zajedno i da grade zdrav i kvalitetan odnos kakav zaslužuje svako dijete sa svojim roditeljem.
“Nikada nijesam tražio ništa više od mogućnosti da viđam svoje dijete, učestvujem u njenom odrastanju i budem dio njenog života. Vjerujem da je za svako dijete od izuzetnog značaja da, kada za to postoje uslovi, ima odnos sa oba roditelja. Nadam se da će sve buduće odluke biti donesene isključivo u najboljem interesu mog djeteta”, zaključuje se u saopštenju.











