Odbrana jezika nije pitanje prošlosti; Radonjić za Adriu: Vraćajući se sebi, vratićemo se i srpskoj istoriji i ćirilici

Kada okupator želi da promijeni jedno društvo, rijetko staje na granicama. Najčešće prvo mijenja jezik, pismo i obrazovanje. Tako je bilo i tokom austrougarske okupacije, kada su na udaru bili srpski jezik i ćirilica, ali i oni koji su ih prenosili – učitelji i profesori. Među onima koji su platili cijenu okupacije bili su i profesori iz Danilovgrada. Negdje je zanimljivo da borba oko jezika tu nije stala, pa ako se nekada vodila okupacijom, danas se vodi kroz rasprave, debate i politike, samo u jednom savremenijem i modernijem obliku.

Istorija nas uči da su jezik i pismo oduvijek bili mnogo više od sredstva komunikacije – bili su pitanje identiteta. Tokom austrougarske okupacije Crne Gore 1916. godine, srpski jezik i ćirilica našli su se na udaru okupacionih vlasti. Poseban teret takve represije podnijeli su prosvjetni radnici iz Danilovgrada, koji su, uprkos pritiscima, ostali dosljedni očuvanju jezika, pisma i nacionalnog identiteta.

“Poslije pada Kraljevine Crne Gore, po jednom dokumentu koji je donijet 25. januara 1916. godine o predaji oružja, otkad i počinje da se računa austrougarska okupacija Crne Gore, ideologija i strategija koja je nastupila tada, kulturno-umjetnička Austrougarske monarhije, predviđala je neke stvari koje je otkrio austrougarski ministar inostranih poslova Ištvan Burijan. On je otkrio, po tačkama, strateške pravce austrougarske politike u Crnoj Gori”, ističe Radonjić.

Pored vojne kontrole, okupacione vlasti nastojale su da preoblikuju kulturni i nacionalni identitet stanovništva. Plan okupacionih vlasti je bio jasan – prekinuti svaku vezu sa srpskom tradicijom. Zabranjuje se ćirilica, iz škola nestaje srpski jezik, a nastavni programi postaju sredstvo političke i kulturne asimilacije.

“Prvo je trebalo, po njegovom mišljenju i mišljenju te vrhuške monarhije, oskrnaviti grob Njegošev na Lovćenu, njegove kosti odnijeti na Cetinje kako bi se srušio taj veliki oreol koji je sami Njegošev grob nosio u srpskom narodu, zatim je trebalo zabraniti ćirilicu, izostaviti i srpski jezik, a zatim i ukinuti sve školske predmete koji imaju značenje i zbližavanje sa Srbijom”, dodaje Radonjić.

Među rijetkima koji su odbili da se povinuju bili su učitelji iz Bjelopavlića. Umjesto poslušnosti, izabrali su otpor. Svjesni da ih takva odluka može koštati slobode, odbili su da prihvate programe kojima je, kako su vjerovali, trebalo izbrisati jezik, pismo i istoriju njihovog naroda.

“Trebalo je sve internirati intelektualce u Crnoj Gori jer su, prema njihovom mišljenju, upravo oni bili srpski raspoloženi i skloni slovenofilstvu. Pa nakon toga, po tom telegramu, bilo je planirano uhapsiti sve vojne starješine i oficire crnogorske jer su oni gajili veliku mržnju prema Austrougarskoj monarhiji”, kaže istoričar.

Pobuni je, kako ističe Radonjić, prethodio skup bjelopavlićkih učitelja na kome je došlo do neslaganja oko načina otpora ovom dobro smišljenom ataku uperenom protiv čuvara narodne tradicije, koje je trebalo slomiti. Stariji učitelji, osim Ilije Mijuškovića, nijesu se saglasili sa ovim vidom otpora i prihvatili su lojalno obaveze koje su zahtijevala nova programska pravila. Nasuprot njima, ostavke podnose Jakša Brajović, Andrija Dragović i Sava Jovović, pa nakon nekoliko dana i ostalih jedanaest. Ostavke koje su potpisali u vojnoj komandi u Danilovgradu, 19. oktobra 1916, obrazložili su jasno i nedvosmisleno.

“Jakša Brajović je kazao ovako: Ćirilica i srpska istorija – srpska istorija je bio predmet školski – su arterija, aorta srpskog nacionalizma, a mi smo, kaže, srpski učitelji i ne možemo da budemo anacionalni i zbog toga s dubokim poštovanjem dajem ostavku na mjesto narodnog učitelja i izvještavam o tome vašu komandu“, citira Radonjić.

Njihov odgovor nije ostao bez odmazde. Nakon ostavki uslijedila su hapšenja, austrougarski vojni sud i robija. Sprovedeni su u logor Boldogason, gdje se, usljed teških uslova robije, mnogima teško narušava zdravlje, dok se pojedini iz tog logora nikada nisu vratili.

“Uhapšeno je njih 14 učitelja i tri pravnika, poslije toga su sprovedeni pješke do Podgorice, gdje im je na austrijskom vojnom sudu suđeno. Odmah nakon toga su sprovedeni u Boldogason, gdje su završili tu robiju. Jedan dio njih je dosta rano umro, ipak su svu tu kulturu Austrougarske monarhije teško podnijeli”, dodaje Radonjić.

Više od jednog vijeka kasnije njihova žrtva ostaje svjedočanstvo da odbrana jezika nije pitanje prošlosti, već svega što je bivalo, biva i biće. Jer narod koji izgubi svoj jezik, pismo i istorijsko pamćenje, lako može izgubiti i svijest ko je bio i šta želi da bude.

“Njihova patnja, robijanje obavezuju sledeća pokoljenja da se uvijek vraćamo na njih kao jednu temeljnu vrijednost, da ćemo morati ponovo da se vratimo sebi, a vraćajući se sebi, vratićemo se i srpskoj istoriji, jeziku i ćiriličnom pismu koje smo skoro i istisnuli iz upotrebe bez ikakve prisile i okupatora”, poručuje Radonjić.

Nekada su zbog jezika i identiteta učitelji završavali pred vojnim sudovima i u logorima. Danas se ista pitanja otvaraju kroz obrazovni sistem i školske reforme. Uvođenjem devetogodišnjeg obrazovanja 2004. godine i novih nastavnih programa, u škole su stigli drugačiji udžbenici, literatura i izmijenjeni sadržaji iz jezika i istorije. Za jedne to je bio korak ka modernizaciji obrazovanja, a za druge početak udaljavanja od dotadašnjeg kulturnog i istorijskog nasljeđa. Savremeni izazov nije fizički opstanak pod bajonetima, već očuvanje kulturnog koda u vremenu kada su potrošačko društvo i apatija oslabili nekadašnju spremnost na žrtvu zarad očuvanja tradicije.