Prema navodima Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore, kojim rukovodi Ervin Ibrahimović, otpravnik poslova Ambasade Crne Gore u Zagrebu prisustvovaće obilježavanju 31. godišnjice vojno-policijske operacije „Oluja“ u Kninu. Odluka koja se pokušava predstaviti kao dio „uobičajene diplomatske prakse“ izaziva ozbiljne reakcije među onima koji smatraju da je riječ o događaju koji za srpski narod predstavlja simbol progona, stradanja i jedne od najvećih humanitarnih tragedija na prostoru bivše Jugoslavije.
Teško je govoriti o „dobrosusjedskim odnosima“ onda kada se zvanični predstavnik jedne države pojavljuje na manifestaciji koju hiljade porodica doživljavaju kao slavljenje dana kada su izgubile svoje najmilije, svoje domove i čitav dotadašnji život. Za one koji su kolone traktora gledali svojim očima, koji i danas tragaju za nestalim članovima porodice ili svake godine obilaze grobove ubijenih, ovakvi potezi nisu diplomatski protokol, već duboko moralno pitanje.
Posebno je bolno što se ovakva odluka donosi u državi koja je tokom avgusta 1995. godine primila veliki broj izbjeglica iz Republike Srpske Krajine. Crna Gora je tada bila utočište ljudima koji su bježali od rata, ostavljajući iza sebe kuće, imanja i uspomene. Upravo zbog toga mnogi smatraju da bi zvanična Podgorica morala pokazati mnogo više senzibiliteta prema tom dijelu sopstvene istorije i prema ljudima koji su u njoj pronašli spas.
Umjesto toga, vlast ponovo šalje poruku da joj je važnije zadovoljiti spoljnopolitičke obrasce nego pokazati poštovanje prema žrtvama čije su sudbine duboko utkane i u istoriju Crne Gore. Takva politika ostavlja gorak utisak da se glas prognanih, ubijenih i njihovih porodica svjesno potiskuje zarad diplomatskih kalkulacija.
Mnogi će se zapitati kakvu poruku država šalje sopstvenim građanima kada njen predstavnik prisustvuje događaju koji jedni obilježavaju kao pobjedu, dok ga drugi doživljavaju kao dan najveće tragedije. Zar se poštovanje prema žrtvama mora žrtvovati zbog političkog marketinga? Zar je zaista nemoguće pokazati elementarno saosjećanje prema ljudima koji već tri decenije nose teret gubitka i progona?
Ovakvi potezi ne doprinose pomirenju niti izgradnji povjerenja među narodima. Naprotiv, produbljuju podjele i ostavljaju utisak da se bol jednog naroda relativizuje ili zanemaruje. Istinsko pomirenje ne može biti izgrađeno na jednostranom slavljenju i prećutkivanju tuđih žrtava, već isključivo na međusobnom poštovanju, iskrenom saosjećanju i spremnosti da se prizna patnja svih stradalih.
Narod pamti. Porodice žrtava pamte. Krajiški egzodus nije samo istorijska činjenica već otvorena rana koja ni poslije tri decenije nije zarasla. Zato će odluka zvanične Podgorice da pošalje svog predstavnika u Knin za mnoge ostati simbol politike koja je, u njihovim očima, diplomatski protokol stavila ispred pijeteta prema žrtvama i istorijskog pamćenja. Dan kada hiljade ljudi oplakuju svoje mrtve i prisjećaju se izgubljenih domova za njih nije dan za svečane ceremonije, već za ćutanje, poštovanje i ljudsko dostojanstvo.
