Posebno zabrinjava činjenica da ovakvu inicijativu pokreću i podržavaju politički predstavnici albanske zajednice, jer dobro znaju da Rumija nije samo pitanje jednog objekta, već jedno od osjetljivih mjesta crnogorske istorije, tradicije i identiteta.

Ne možemo, a da se u ovom trenutku ne sjetimo iskustva Kosova i Metohije. Britanski parlament je 2009. godine, pozivajući se na podatke OEBS-a i UNMIK-a, saopštio da je od 1999. godine uništeno ili oštećeno 155 srpskih pravoslavnih crkava i manastira. Prema istom izvoru, 76 crkava bilo je uništeno ili oštećeno tokom 1999. godine, a još 30 tokom martovskih nereda 2004. godine. (Hansard)

Noviji podatak iznio je ministar kulture Srbije Nikola Selaković, navodeći da je od 1999. godine na Kosovu i Metohiji uništeno 156 srpskih crkava i manastira.

Dakle, bez obzira na razliku u metodologiji i vremenu kada su procjene pravljene, pred nama ostaje poražavajuća činjenica: govorimo o više od 150 pravoslavnih svetinja koje su poslije 1999. godine bile uništene ili teško oštećene.

To nije argument protiv bilo kog naroda. To je upozorenje protiv svake politike koja rušenje tuđe svetinje počinje da predstavlja kao legitiman način „oslobađanja“ prostora.

Zato danas imamo pravo da pitamo: ako je prihvatljivo sakupljati potpise za rušenje pravoslavne crkve, šta će biti sjutra kada neko sakupi drugu hiljadu potpisa za rušenje džamije? Da li će onda isti oni koji danas podržavaju ovakvu peticiju tražiti razum, toleranciju i suživot?

Crmničani neće pozivati na rušenje bilo čije bogomolje. Ali nećemo ni ćutati kada neko traži rušenje naše.

Vijekovima živimo sa komšijama različitih vjera i naroda. Znamo šta znači sačuvati mir, ali znamo i šta znači sačuvati svoje.

Zato ne prihvatamo da se naša istorija i tradicija proglašavaju okupacijom, niti da se pravoslavna crkva na Rumiji predstavlja kao nešto što treba „osloboditi“ rušenjem.

Posebno zabrinjava što ovo dolazi u vrijeme sve učestalijih pokušaja da se potru naša istorija, simboli i tradicija.

Na to smo upozoravali i povodom istupa pojedinih predstavnika takozvanih boračkih organizacija koji danas, decenijama nakon istorijskih događaja, sebi daju pravo da određuju šta je crnogorsko, a šta nije.

Naš odgovor, međutim, neće biti mržnja prema bilo kom narodu.

Ako neko traži rušenje naše crkve, nećemo tražiti rušenje njegove džamije. To je razlika između nas i onih koji Crnu Goru žele da pretvore u prostor stalnog sukoba.

Ali upravo zato očekujemo reakciju državnih institucija i političkih partija koje u svojim programskim načelima ističu brigu o crkvama, vjerskim zajednicama, kulturnom nasljeđu i multivjerskom karakteru Crne Gore.

Njihovo ćutanje pred javnim zahtjevom za rušenje pravoslavne bogomolje zabrinjava.

Od njih ne tražimo da stanu protiv bilo kog naroda ili vjere. Tražimo da stanu na stranu principa: u Crnoj Gori se ne ruše bogomolje zato što pripadaju drugoj vjeri, narodu ili tradiciji.

Ne želimo da vjerujemo da bi se tragična praksa sa Kosova i Metohije ikada mogla ponoviti u Crnoj Gori.

Ali upravo zato što ne želimo da se ponovi, moramo biti oprezni kada se pojave zahtjevi za rušenje pravoslavnih svetinja.

Ako ne pobijede razum, odgovornost i poštovanje različitosti, onda niko ne može znati gdje će se jednom zaustaviti zahtjevi za „oslobađanjem“ Crne Gore od njene istorije.

Pozivamo inicijatore i potpisnike peticije da je povuku i da shvate da se mir u Crnoj Gori ne gradi tako što će jedni drugima uklanjati bogomolje i prekrajati istoriju.

Rumija nije ničija okupacija. Rumija je dio Crne Gore.

A ko pokušava da rušenjem tuđe svetinje „oslobađa“ Crnu Goru, ne oslobađa je — nego je ponovo dijeli.

Zato još jednom pozivamo na razum, ali i na oprez.

Crmničani će čuvati svoju istoriju, svoju tradiciju i svoje simbole.

Ali ćemo, kao što su to činili naši preci, čuvati i mir sa komšijom.

Jer ko danas traži da se ruši tuđe, mora da zna da je otvorio vrata pitanju: ko je sljedeći?

Mi ta vrata ne želimo da otvorimo.