Predmet „Tunel“ (prokopavanje ~30 m tunela iz podruma stana u Njegoševoj ulici do depoa Višeg suda u Podgorici, upad 8–11. septembra 2023, krađa telefona, oružja i manjih količina droga) klasičan je primjer kako se ozbiljan, potencijalno organizovani kriminalni poduhvat može raspasti zbog fundamentalnih propusta u očuvanju dokaza, forenzici, identifikaciji i strukturi optužnice. Sudija Borko Lončar je u dvije oslobađajuće presude (oktobar 2025. i avgust 2026.) precizno ukazao na te rupe – i bio je u pravu po standardu izvan razumne sumnje:
1. Katastrofalno uništenje mjesta zločina (najveći propust)
Tunel je ubrzo zatrpan/zabetoniran odlukom Vlade (krajem septembra / početkom oktobra 2023.), prije nego što je forenzička obrada završena. To je ekvivalent američkog „destruction of evidence“ ili gross spoliation. U SAD-u bi to gotovo automatski dovelo do odbacivanja ključnih dijelova optužbe.
Nije bilo moguće naknadno provjeriti tragove, alat, način kopanja, eventualne skrivene predmete ili dodatne biološke materijale.
Sud je ispravno zaključio da je to onemogućilo i tužilaštvo i odbranu.
Dodatno: rana posjeta visokih državnih zvaničnika (Vlada Abazovića) i eventualno proširivanje otvora na fotografijama – kontaminacija scene.
Lekcija iz američke prakse: CSI protokol zahtijeva potpunu dokumentaciju, 3D skeniranje, sistematsko uzorkovanje prije bilo kakvog zatvaranja. Ovdje je mjesto zločina kontaminirala sama Vlada. Bez toga, teško je dokazati ko je kopao.
2. Forenzika – nula direktnih veza
Nijedan DNK trag optuženih nije pronađen u tunelu, stanu, podrumu ili depou, iako je Forenzički centar primio „najviše tragova u istoriji“.
Kasnije pokušano novo DNK vještačenje za Milana Markovića (jul 2026, u fazi glavnog pretresa) – proceduralno neispravno (tužilac više nije organ postupka nego stranka; korišćeni stari Interpolovi podaci bez fizičkog uzorka). Sud je to ispravno odbacio. Čak i da je prihvaćeno, sam trag na mjestu ne dokazuje konkretnu radnju (prisustvo ≠ izvršenje).
DNK Mirotića na čepu dušeka iz Botuna – vremenski problematičan i nije mu stavljen na teret u optužnici.
U federalnim predmetima organizovanog kriminala u SAD-u, DNK, otisci, alatni tragovi i digitalna forenzika jesu stub. Ovdje ih nema. Bez njih, optužnica se oslanja na posredne dokaze koji nijesu dovoljni.
3. Identifikacija i video-dokazi – pretpostavke, ne dokazi
Snimci „aktivnih“ lica i crnog vozila (Renault Clio koji je Mirotić koristio) – loš kvalitet, nema registarskih tablica, nema pouzdane identifikacije. Sud ispravno kaže da se radi o NN licima.
Kretanje kroz grad nije krivično djelo.
Alibi: Vladimir Erić je 8. septembra 2023. bio u policijskoj stanici u Loznici – dan kada mu se stavlja na teret ulazak u depo.
4. Struktura optužnice i dokazivanje udruživanja
Optužnica tereti kriminalno udruživanje + tešku krađu (saizvršilaštvo), falsifikat za Baćović, pomoć poslije djela za Vuljaja. Organizator je „nepoznato lice“.
Nema dokaza o hijerarhiji, dogovoru, podjeli uloga ili zajedničkom planu koji bi zadovoljio standard udruživanja.
Baćović: iznajmljivanje stana (navodno lažnom ispravom koja nikad nije pronađena) – nema dokaza umišljaja za kriminalni plan.
Milačić: samo pomoć oko stana prema njenoj odbrani – pretpostavka.
Vuljaj: ako osnovno djelo nije dokazano, pada i pomoć.
U američkoj RICO praksi za ovakve slučajeve neophodno je obezbijediti i dokaze o komunikaciji između članova grupe, finansijske veze, svjedoke saradnike i/ili svjedoke pokajnike. Ovdje nema ničega od toga. Motiv (vrijednost ukradenog ~11.000 €) ne opravdava rizik i trošak kopanja – što otvara sumnju na uništavanje dokaza ili povrat droge/oružja u korist većih struktura (Kavački klan se pominjao u medijima), ali to nije dokazano protiv ovih optuženih. Istraga za „sprečavanje dokazivanja“ čak je obustavljena.
5. Organizacioni i pravosudni propusti
Predmet je ostao u Osnovnom državnom tužilaštvu umjesto u Specijalnom (indikatori organizovanog kriminala, prekogranični element, unutrašnja veza – majka Baćović u sudu).
Sporo odvijanje i nepotpuna međunarodna saradnja sa Srbijom.
Nedostatak telefonskih listinga, finansijskih tragova, eventualnih svjedoka saradnika.
Šta je tužilaštvo moralo da uradi:
Hitna i totalna forenzika prije bilo kakvog zatrpavanja + nezavisni monitori.
Digitalna i video-forenzika na najvišem nivou + međunarodna pomoć.
Fokus na više nivoe – ko je naručio, ko je imao pristup informacijama iz suda, finansiranje.
Uži optužni akt samo za one za koje postoje solidni dokazi; za ostatak grupe proširenje i nastavak istrage.
Zaštita mjesta zločina kao prioritet – politički pritisak ne smije uništiti dokaze.
Sudija Lončar je citirao Bogišića: „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi.“ U ovom predmetu greške su nastale na samom početku (očuvanje scene + forenzika) i kasnije se nijesu mogle popraviti naknadnim dokazima.
Imamo djelo i posljedice. Nemamo krivce. Predsjednik Višeg suda kod koga su bili ključevi depoa, koji je bio ključna poluga DPS kartela u Višem sudu, nije bio obuhvaćen istragom. Pojedinci i grupe koje su imale korist od ovog zločina (pa samim tim i motiv) takođe nijesu bili predmet istrage. Niko od državnih funkcionera i funkcionera u pravosuđu i bezbjednosnim službama nije smijenjen.
Pojeo vuk magarca. Lideri u EU integracijama. Kolumbija na Jadranu!
