Predsjednik Skupštine Crne Gore i lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić već duže vrijeme održava komunikaciju sa Svetozarom Marovićem, nekadašnjim potpredsjednikom Demokratske partije socijalista i jednim od najmoćnijih ljudi te stranke u periodu njene pune političke dominacije, a tokom tog perioda došlo je i do više njihovih susreta, saznaje „Politika”. Ta činjenica sama po sebi ne bi morala da bude sporna, politika podrazumijeva razgovor i sa bivšim protivnicima, ali dobija sasvim drugo značenje kada se stavi pored onoga što Mandić danas govori, onoga što prećutkuje i novog političkog kursa koji njegova stranka pokušava da predstavi srpskim biračima kao „Novi srpski odgovor za novo vrijeme”.

U središtu ove priče zato nije Svetozar Marović, niti je namjera da se čovjek koji je godinama bio jedan od najvještijih političkih stratega u Crnoj Gori koristi kao sredstvo za političko etiketiranje. Suština je u Andriji Mandiću i u očiglednoj protivrječnosti između njegove javne politike i odnosa koje održava daleko od očiju javnosti. Dok njegovi partneri u vlasti, funkcioneri Pokreta Evropa sad premijera Milojka Spajića i predstavnici Demokratske Crne Gore Alekse Bečića, godinama postavljaju pitanje izručenja Marovića i dio političke odgovornosti pokušavaju da prebace na Beograd, Mandić se u toj polemici po pravilu drži po strani. Istovremeno, prema pouzdanim saznanjima „Politike”, sa Marovićem komunicira i sastaje se, a njihov odnos je daleko sadržajniji od običnog poznanstva dvojice ljudi koji su nekada pripadali suprotstavljenim političkim taborima.

Srbija ne može biti krivac za protivrječnosti vlasti u Podgorici

Upravo zbog toga slučaj Svetozara Marovića treba vratiti tamo gdje mu je politički centar – u Crnu Goru. Godinama se u dijelu podgoričke javnosti stvara pojednostavljena slika prema kojoj je Marovićev boravak u Beogradu isključivo pitanje volje državnog vrha Srbije. Ta teza nije samo politički prigodna već i institucionalno pogrešna. Postupci ekstradicije vode se kroz nadležna ministarstva, sudove i mehanizme međunarodne pravne pomoći, a Srbija je uređena država u kojoj predsjednik Republike ne donosi sudske odluke o tome ko će i pod kojim uslovima biti izručen drugoj državi. Upravo zato je svako pokušavanje da se ovaj slučaj svede na Aleksandra Vučića političko prebacivanje odgovornosti sa onih koji bi najprije trebalo da objasne sopstveno ponašanje.

A jedan od njih je nesumnjivo Andrija Mandić. On je još 2023. godine javno priznao da, uprkos brojnim kontaktima sa Beogradom, nikada nije urgirao da Svetozar Marović bude izručen Crnoj Gori. Tada je objašnjavao da je to stvar komunikacije dvije vlade i dodao da bi, kada njegova politička grupacija bude dio vlasti, ona o takvim pitanjima komunicirala sa Vladom Srbije. U međuvremenu je NSD postala dio vlasti i parlamentarne većine, a sam Mandić predsjednik Skupštine Crne Gore. Ipak, javnosti nije poznato da je ikada pokrenuo inicijativu kojom bi ono što je govorio iz opozicije pretočio u konkretno političko djelovanje iz vlasti.

To je utoliko zanimljivije što su ga na to pozivali upravo njegovi sadašnji partneri. Funkcioner Pokreta Evropa sad Tihomir Dragaš javno je, nakon jednog Mandićevog razgovora sa predsjednikom Srbije, poručio predsjedniku Skupštine da sljedeći put pokrene i pitanje Svetozara Marovića. Slične zahtjeve godinama su upućivali i Aleksa Bečić i funkcioneri Demokratske Crne Gore. Tako se dobija politički teško objašnjiva situacija, jedan dio vlasti u Podgorici proziva Srbiju zbog Marovića, dok drugi, veoma moćan dio te iste vlasti, koji ima razvijenu komunikaciju sa Beogradom, ne pokazuje interes da to pitanje postavi.

Tragovi o kontaktima postoje godinama

Navodi o susretima Mandića i Marovića nisu se prvi put pojavili sada. Tokom oštrog političkog sukoba u Budvi 2024. godine lista „Budva naš grad – Nikola Jovanović” javno je tvrdila da je jedna politička ponuda nastala na jednom od „brojnih sastanaka u Beogradu između Svetozara Marovića i Andrije Mandića”. Pošto je ta tvrdnja iznijeta usred predizbornog obračuna, sama po sebi nije mogla biti tretirana kao nezavisno utvrđena činjenica. Međutim, danas ona dobija drugačiju težinu, jer se poklapa sa saznanjima do kojih je „Politika” došla nezavisno od tadašnjih budvanskih sukoba, komunikacija dvojice političara traje duže vrijeme i tokom tog perioda bilo je više susreta.

Još je zanimljivije što su se u istoj budvanskoj priči već tada pojavljivali izrazi poput „platforme pomirenja” i tvrdnje da Marović ima uticaj na politički jezik koji koristi Mandićev krug. Kada se dvije godine kasnije upravo „pomirenje”, „izlazak iz rovova”, odbacivanje podjele na pobjednike i poražene i „pružena ruka” pojave kao centralni motivi nove političke doktrine Andrije Mandića, onda je legitimno postaviti pitanje gdje se ta nova politika zaista oblikovala i čije političko iskustvo na nju utiče.

Od „Evo ruke” do „Evo bratske ruke”

Svetozar Marović u političkoj istoriji Crne Gore nije bio običan funkcioner DPS-a. Bio je potpredsjednik stranke, predsjednik crnogorskog parlamenta, predsjednik državne zajednice Srbije i Crne Gore i, poslije Mila Đukanovića, jedan od najistaknutijih političkih arhitekata sistema koji je decenijama upravljao Crnom Gorom. Posebno se isticao u političkom marketingu, strategiji pomirenja i sposobnošću da poslije velikih podjela protivnicima ponudi novi politički okvir u kojem bi se oni postepeno integrisali u poredak koji je DPS već uspostavio.

Najbolji primjer za to bili su parlamentarni izbori 2006. godine, prvi posle referenduma o nezavisnosti. DPS i SDP su ostvarili najvažniji strateški cilj, dok je gotovo polovina Crne Gore ostala na poraženoj strani referendumske podjele. Upravo tada je vladajuća koalicija krenula u kampanju sa porukom „Pobjedničkim putem – evo ruka!”. Tadašnji mediji, pozivajući se na izvore iz samog DPS-a, autorstvo slogana pripisivali su Svetozaru Maroviću, koji ga je i lično politički tumačio. Nekoliko godina kasnije sam Marović je objasnio da je suština „Evo ruke” bila da se poslije referendumskog sudara prevaziđe podjela na pobjednike i poražene i stvori vlast pomirenih djelova Crne Gore.

Dvadeset godina kasnije, stranka Andrije Mandića Srbima nudi gotovo istu centralnu političku sliku. „Novi srpski odgovor za novo vrijeme” počiva na tezi da se mora izaći iz starih političkih rovova, da nije cilj da jedni pobijede a drugi izgube, da treba širiti krug saveznika i da nacionalne interese treba ostvarivati postepeno, kroz institucije i saradnju. A 17. avgusta NSD je tu doktrinu pretočila u rečenicu koja se teško može čitati bez istorijske asocijacije:

„Izašli smo iz političkih rovova i poručujemo – evo bratske ruke!”

Kada se zna da Mandić i Marović komuniciraju i sastaju se i da, prema saznanjima „Politike”, Marović ima snažan politički i ideološki uticaj na predsjednika NSD-a, onda se ta podudarnost više ne može posmatrati samo kao zanimljiva slučajnost.

Nije pitanje šta radi Marović, nego šta radi Mandić

Upravo na tom mjestu treba izbjeći najlakšu zamku, pretvoriti priču u napad na Svetozara Marovića. On je svoju političku biografiju već ispisao, sa svim uspjesima, padovima i sudskim posljedicama koje su uslijedile. Njegovo političko iskustvo je ogromno, a sposobnost da razumije mehanizme crnogorske politike ne može se osporiti. Ako danas savjetuje nekoga, razgovara sa njim ili na njega utiče, to samo po sebi ne predstavlja skandal.

Problem nastaje kod Andrije Mandića. On je tri decenije gradio političku karijeru kao jedan od najistaknutijih protivnika sistema čiji je Marović bio jedan od najvažnijih stvaralaca. Političko povjerenje velikog dijela srpskog naroda dobijao je upravo na jasnom otklonu od načina na koji je DPS uređivao Crnu Goru, rješavao nacionalna pitanja i upravljao političkim podjelama. Danas, kada je Mandić došao do jedne od najviših državnih funkcija, njegova stranka napušta veliki dio starog političkog metoda i kao „novi srpski odgovor” nudi koncept koji po strukturi neodoljivo podsjeća na Marovićev model iz vremena DPS-a.

To je mjesto na kojem srpski birači imaju pravo na punu istinu. Ako je Mandić sam zaključio da srpska politika u Crnoj Gori više ne treba da uslovljava vlast rješavanjem pitanja srpskog jezika, zastave, državljanstva, odnosa prema Srbiji i drugih tema koje su godinama bile u središtu njegovog političkog djelovanja, onda to treba otvoreno da kaže. Ako smatra da Srbima više koristi postepeno institucionalno pozicioniranje, kompromis i stalno širenje savezništava, i to je legitiman politički izbor. Ali onda bi bilo pošteno da takvu promjenu predstavi kao promjenu, a ne kao neku prirodnu evoluciju koja nema svoju političku predistoriju.

Posebno ako se, prema saznanjima „Politike”, u pozadini te promjene nalazi snažan uticaj čovjeka koji je prije dvadeset godina gotovo isti metod koristio za potrebe DPS-a.

Dok Podgorica proziva Beograd, 10. oktobar se približava

Cijela priča dobija dodatnu težinu zbog jednog datuma. Prema raspoloživim pravnim i sudskim podacima, 10. oktobra 2026. nastupa apsolutna zastarjelost izvršenja zatvorske kazne Svetozara Marovića. Poslije tog dana više neće postojati mogućnost da bude upućen na izdržavanje te konkretne kazne. To ne znači da se brišu sva druga imovinska ili pravna pitanja koja se za njega vezuju, ali će nestati upravo onaj razlog zbog kojeg se godinama govori o njegovom izručenju Crnoj Gori.

Zato je politički posebno zanimljivo što se, kako se taj datum približava, u Podgorici i dalje mnogo lakše proziva Srbija nego što se postavlja pitanje sopstvenoj vlasti. Srbija ne može biti odgovorna za crnogorsku političku dvoličnost. Ona ne može biti istovremeno partner kada od nje nešto treba i dežurni krivac kada je potrebno objasniti domaćoj javnosti zašto su se političari u Crnoj Gori godinama ponašali na jedan način javno, a na drugi u svojim privatnim i političkim kontaktima.

U tom smislu, pitanje Marovićevog povratka nije samo pitanje pravne zastarjelosti. Ono postaje ogledalo crnogorske političke scene. Jedni pozivaju Beograd da ga izruči, drugi s njim razgovaraju, a neki rade i jedno i drugo u okviru iste vladajuće većine. Srbija se pri tome pokušava staviti u središte priče koja je, u svojoj suštini, nastala i razvija se u Crnoj Gori.

Srpski birač ima pravo na odgovor

Zato su pitanja za Andriju Mandića danas mnogo jednostavnija nego što bi se moglo pomisliti. Koliko puta se susreo sa Svetozarom Marovićem? Koliko dugo traje njihova komunikacija i o čemu razgovaraju? Da li su se ti razgovori ticali političke strategije NSD-a i novog kursa koji se danas predstavlja kao „Novi srpski odgovor”? Zašto Mandić, dok njegovi koalicioni partneri javno prozivaju Srbiju zbog Marovića, nikada nije otvorio pitanje sopstvenog odnosa sa njim? I, konačno, koliki je stvarni Marovićev uticaj na ideološko preoblikovanje stranke koja je decenijama bila jedan od glavnih protivnika DPS-a?

Odgovori na ta pitanja ne duguju se Srbiji. Srbija u ovoj priči nema razloga da se brani od tuđih političkih protivrječnosti. Odgovori se duguju građanima Crne Gore, a prije svega srpskom narodu čije je povjerenje Andrija Mandić godinama tražio i na čijim je glasovima izgradio političku snagu koju danas ima.

Jer 2006. godine Svetozar Marović je, poslije pobede politike DPS-a na referendumu, protivnicima ponudio: „Evo ruke.” Dvadeset godina kasnije Andrija Mandić, poslije ulaska u vlast i osvajanja jedne od najmoćnijih funkcija u Crnoj Gori, srpskom narodu i političkim protivnicima poručuje: „Evo bratske ruke.”

Između te dvije ruke nalazi se dvadeset godina crnogorske politike.

A, prema saznanjima „Politike”, između dvojice ljudi koji stoje iza dvije različite političke epohe danas postoje komunikacija, susreti i snažan politički uticaj. Zbog toga više nije najvažnije pitanje da li je neko od nekoga preuzeo jedan slogan. Mnogo je važnije da li se srpskim biračima u Crnoj Gori pod imenom „nove” politike upravo nudi stara politička tehnologija, i ko tu tehnologiju danas oblikuje.

To je pitanje na koje Andrija Mandić duguje odgovor.