Ipak, ono što je Miru činilo „najvećom među velikima“ nije bio samo njen neosporni glumački dar, već nešto mnogo dublje, upisano u samu srž njenog bića – njeno neponovljivo prisustvo.
Kada bi Mira zakoračila na scenu, vrijeme bi stalo. Ali, to isto bi se dogodilo i kada bi neobavezno šetala ulicom, stala pred kameru ili jednostavno prolazila pored slučajnih prolaznika. Njen magnetizam nije bio plod vježbe, već odraz svijesti o svijetu koji je okružuje. Mira je razumjela da je život, baš kao i gluma, čin neprestanog zapažanja i divljenja.
Smatrala je da čovjek gubi sebe onog trenutka kada prestane da primjećuje ljepotu u malim stvarima. Često je isticala koliko je važno biti prisutan u sopstvenom životu, a ne samo prolaznik kroz njega. Jednom prilikom je, govoreći o toj unutrašnjoj budnosti, ostavila poruku koja danas zvuči kao recept za sreću:
“Ako ti možeš da prođeš kroz jednu divnu, zelenu i šarenu livadu, mirisnu, a prođeš i ne vidiš je, ne omirišeš je, ne diviš joj se, onda si izgubio nešto”.
Njena filozofija nije se zaustavljala na zemlji i livadama, sezala je mnogo dalje, u beskraj. Za nju, ljudski duh nije bio ograničen tijelom, već je imao sposobnost da se stopi sa kosmosom, ukoliko mu to dozvolimo. Vjerovala je da je čovjekova odgovornost da ostane zadivljen pred veličinom postojanja:
„Ako se ne zapanjiš pred zvjezdanim nebom, pa ti duša poleti gore, pa se beskrajno prostreš zajedno po tom svodu, onda si ti kriv za to”.
Ove riječi nisu bile samo prazna retorika jedne umjetnice; one su bile njen kredo. Mira je bila jedna od onih rijetkih ličnosti koje generacije ne pamte samo po antologijskim ulogama, već po osjećaju koji je ostavljala za sobom – osjećaju da je život vrijedan svakog daha, svakog pogleda i svakog zvuka.
U današnjem svijetu koji juri za materijalnim i brzim, njene misli o duhovnom bogatstvu djeluju ljekovito. Podsjećala nas je da kultura, umjetnost i priroda nisu luksuz, već potreba koja nas čini ljudima. Bez toga, tvrdila je, postajemo prazne ljušture:
“Ako ne cijeniš muziku, ako ne cijeniš knjigu, ako ne cijeniš prirodu, ako ne cijeniš sve, onda si ti osiromašen, to je dato da čovjeku bude lijepo, da bude čovjek bolji”.
Legendarna Mira Stupica nije samo igrala uloge; ona je živjela umjetnost. Danas, 103 godine od njenog rođenja, njeno prisustvo se i dalje osjeća. Osjeća se u svakoj sačuvanoj sekvenci njenog filma, u svakoj anegdoti iz pozorišnog bifea, ali najviše u ovim riječima koje nam i dalje šapuću da zastanemo, udahnemo i pogledamo u nebo. Jer, ako to ne učinimo, sami smo krivi za sopstveno siromaštvo.
