Brojne crnogorske porodice nemaju dovoljno novca da premoste od mjeseca do mjeseca. Poseban izazov i traumu predstavlja im početak školske godine, kada je, osim udžbenika, potrebno obezbijediti i druge potrepštine. Stres za roditelje u riziku od siromaštva je što se taj period poklapa i sa pripremama za zimu, pa je potrebno razmišljati i o drvima za ogrev, zimnici…

Posebno je pitanje kakvom ekonomskom akrobacijom djecu mogu pripremiti recimo petočlane porodice koje primaju materijalno obezbjeđenje od oko 190 eura. Taj iznos je polovina prosječne kirije u Crnoj Gori.

“Ne znam kako ću pripremiti djecu za školu. Imam tri đaka i primanje od oko 150 eura. Samohrana sam majka. Sreća moja nijesam podstanar. Od čega da im kupim odjeću i obuću? Udžbenike imamo. Treba živjeti mjesec od 150 eura, od toga plaćam hranu, struju, vodu. Sreća moja što me roditelji pomažu, inače ne bismo mogli sastaviti kraj sa krajem. Neće nas ni roditelji moći pomagati dovijeka, požalila se “Danu” jedna korisnica socijalne pomoći iz Podgorice.

Predsjednica Fondacije Banka hrane Marina Medojević ističe da početak školske godine za siromašne porodice nije samo pitanje udžbenika, te da su besplatni udžbenici važna pomoć, ali ne rješavaju stvarne troškove školovanja.

“Početak školske godine za socijalno ugrožene porodice predstavlja ozbiljan finansijski i psihološki izazov. Besplatni udžbenici za učenike osnovnih škola jesu značajna mjera, ali dijete za školu ne treba samo udžbenike. Potrebno je obezbijediti školski pribor, sveske, torbe, obuću i odjeću, opremu za fizičko vaspitanje i sport, novac za vannastavne aktivnosti, izlete i druge školske obaveze. Za porodice koje jedva podmiruju hranu, račune i troškove stanovanja, svaki od ovih izdataka predstavlja problem”, ocjenjuje za “Dan” Medojević.

Dodaje da situaciju dodatno otežava činjenica da početak školske godine dolazi u vrijeme kada porodice moraju razmišljati i o pripremi za jesen i zimu – nabavci drva za ogrev, odjeće i obuće za hladnije dane i drugim neophodnim troškovima.

2Za mnoge porodice pitanje nije kako djeci omogućiti bolje uslove za školovanje, već kako uopšte obezbijediti ono najosnovnije. Podaci Monstata o materijalnim uslovima života pokazuju koliko su domaćinstva ranjiva na iznenadne troškove. Problem posebno pogađa nezaposlene, jednoroditeljske i višečlane porodice. Istovremeno, činjenica da nemamo precizan podatak o tome koliko djece i porodica ne može da obezbijedi osnovne školske potrebe pokazuje koliko je ova oblast nedovoljno prepoznata u socijalnoj politici”, ukazuje Medojević.

Medojević posebno zabrinjava podatak da je više od četvrtine djece u Crnoj Gori u riziku od siromaštva, dok je, prema pokazateljima rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti, ugroženo oko 35 odsto djece.

“Iza ovih procenata nalaze se konkretna djeca koja u školu dolaze loše prehranjena, sa neadekvatnom obućom, bez kompletnog pribora ili bez mogućnosti da učestvuju u aktivnostima koje su njihovim vršnjacima dostupne. Banka hrane posebno upozorava na još jedan zabrinjavajući trend, građani sve češće posežu za kreditima kako bi pokrili tekuće životne troškove. Ako se nenamjenski krediti koriste za hranu, račune, ljekove, školovanje djece i druge osnovne potrebe, to nije znak ekonomskog napretka, već upozorenje da dio građana više nema dovoljno vlastitih prihoda za dostojan život”, ističe Medojević.

Poručuje da socijalna politika mora razumjeti da nijesu isti troškovi porodice sa osnovcem, srednjoškolcem i studentom.

” Sa svakim narednim nivoom obrazovanja rastu izdaci za školski pribor, prevoz, ekskurzije, opremu, a kod studenata i za smještaj, ishranu i druge troškove studiranja. Zato je neprihvatljivo da se pomoć djeci iz siromašnih porodica uglavnom završava na osnovnoškolskim udžbenicima. Ako želimo da obrazovanje bude stvarna šansa za izlazak iz siromaštva, država mora pomoći da djeca siromašnih porodica mogu ravnopravno da se obrazuju. Obrazovanje je jedno od najvažnijih sredstava borbe protiv siromaštva. I to socijalno odgovorne države znaju i koriste. Ako djetetu danas ne obezbijedimo uslove za školovanje, sjutra ćemo se suočiti sa posljedicama njegovog siromaštva”, ocjenjuje Medojević.

Banka hrane smatra da je višegodišnja praksa Sekretarijata za socijalno staranje Glavnog grada da prvacima obezbijedi jednokratnu pomoć od 50 eura za nabavku školskog pribora dobar primjer podrške porodicama.

Međutim, ta pomoć nije dovoljna niti bi trebalo da bude ograničena samo na prvake.

“Školski pribor se ne kupuje samo jednom, prvog dana školske godine. Djeci je potreban tokom cijele godine, a potrebna im je podrška bez obzira na to da li pohađaju prvi ili završni razred osnovne škole, srednju školu ili fakultet. Država mora napraviti sistemsku mjeru pomoći za obrazovanje djece iz siromašnih porodica – od pribora i odjeće, preko prevoza i školskih aktivnosti, do podrške srednjoškolcima i studentima. Ne možemo govoriti o jednakim šansama za svu djecu ako jedno dijete ima mogućnost da ide na ekskurziju, trenira sport, koristi računar i pohađa dodatne aktivnosti, dok drugo dijete razmišlja kako da dobije osnovne sveske i patike”, ukazuje ona.