Čpajak je pravosnažno osuđen na 30 godina zatvora zbog dvostrukog ubistva u Budvi, a za njim je međunarodna crvena potjernica raspisana još 2007. godine.

Zločin koji je Čpajku donio višedecenijsku zatvorsku kaznu dogodio se u julu 2006. godine u budvanskom naselju Lazi, kada je imao 39 godina. Prema pravosnažnoj presudi, Čpajak je ušao na zadnje sjedište automobila „Audi“, za čijim je volanom bio Lazar Drašković, dok se na mjestu suvozača nalazila Mladenka Janković. Iz pištolja je ispalio dva hica u Draškovića, a potom jedan u Janković.

Nakon toga je automobil gurnuo niz strminu i ostavio oružje pored tijela, stvarajući privid da je riječ o ubistvu i samoubistvu. U početku istrage upravo je takav scenario bio predmet policijske provjere, ali je daljom istragom utvrđeno da je riječ o dvostrukom ubistvu. Kao motiv se u postupku pominjao novac.

Čpajak je nakon ubistva uspio da napusti Budvu. Prema ranijim medijskim navodima, svega četrdesetak minuta nakon zločina otišao je kod poznanice Nevenke Kljajić i ispričao joj šta je uradio.

Kljajić je kasnije zbog pomaganja počiniocu osuđena na šest mjeseci zatvora. Tokom postupka je tvrdila da je Čpajku pomogla iz straha da ne ugrozi i njen život. Prema tadašnjim izvještajima, Čpajak je nakon toga prevezen do Sutomora, odakle je vozom napustio područje primorja, i od tada mu se gubi svaki trag.

Čpajak je u odsustvu pravosnažno osuđen na 30 godina zatvora. Pošto nije bio dostupan crnogorskim pravosudnim organima, kaznu nikada nije počeo da izdržava. Za njim je 2007. godine raspisana međunarodna Interpolova crvena potjernica. Uprkos tome, njegovo hapšenje nije uslijedilo.

Crnogorske institucije nisu objavile pouzdane podatke o tome gdje se Čpajak danas nalazi, da li koristi lažni identitet, u kojoj državi eventualno boravi niti ko mu eventualno pomaže.

Jedan od rijetkih konkretnih tragova koji je dospio u javnost jeste informacija da je Čpajak prije više godina navodno primijećen u Foči u Bosni i Hercegovini. Međutim, prema tadašnjim medijskim izvještajima, uspio je da pobjegne prije hapšenja.

I za Isadom Muhovićem, koji je prije skoro dvije decenije usmrtio Anelu Hodžić u Trpezima kod Petnjice, međunarodna potjernica je još uvijek na snazi, ali uprkos tome svirepi ubica još uspijeva da izmiče pravosudnim organima.

Sagovornik iz policije je Portalu RTCG ranije rekao da su taj i slučaj ubistva u Budvi jedini u Crnoj Gori u kojima ubice uspijevaju toliko dugo da se skrivaju.

Muhoviću je tada imao 44 godine, a sada već 64, a crvena međunarodna potjernica je još uvijek na snazi.

On vjeruje da se Muhović skriva u jednoj susjednoj državi, ali da je vjerovatno promijenio lični opis i identitet, odnosno pribavio lažna dokumenta.

Isad je pomračenog uma jedne noći upao u kuću Hodžića u Trpezima, i Anelu ubio naočigled dva, u to vrijeme maloljetna sina, od tri i pet godina, kao i njene majke.

Kao motiv ovog tragičnog događaja spekulisalo se njegovom opsjednutošću prelijepom Anelom, koja ga je, međutim, uporno odbijala.

Ni te kobne noći ona nije željela da izađe ispred kuće kada je Isad pokucao na vrata i dozivao. Iziritiran, ubica je bahato, kakvu su mu osobinu uglavnom svi pripisivali, upao u sobu gdje je Anela, ne sluteći ništa, mirno sjedila sa sinovima kao i majkom.

Bez razmišljanja ili bilo kakve opomene on je izvadio revolver i hladno joj pucao u glavu. Onda se okrenuo i nestao u noć. Sve se odigralo filmski, tako da ni rodbina koja je blizu stanovala nije uspjela da reaguje.

Jedan jedini metak bio je koban. Anela je neko vrijeme davala znake života i transportovana je do Berana.

Metak je pogodio u čelo i izašao na potiljak. Davala je neke znake života, ali već u Beranama bilo je jasno da nema pomoći. Ipak je hitno upućena za Podgoricu, ali je preminula tokom transporta.

Ubici je u tom haosu koji je nastao, i dok su ga svi tražili po Bihoru, uspjelo da se vrati prema Beranama, do desetak kilometara udaljenog sela Police, i da se noć-dvije krije kod svog prijatelja Momčila Đurišića, u čijem bunaru je pronađen colt iz koga je pucano. Đurišić je zbog pomaganja bjeguncu osuđen na godinu zatvora.

Odatle se nekako neopaženo domogao planine Cmiljevice, u blizini granice sa Kosovom. Policija je uzalud stezala obruč u tom pojasu. Isad je, po svemu sudeći, makar se tako vjerovalo, prešao ilegalno na Kosovo, o čemu je obaviješten UNMIK. Tu mu se izgubio svaki trag, i do danas nema nikakvih naznaka gdje je dalje mogao da ode. U Višem sudu u Bijelom Polju u odsustvu je osuđen na dvadeset godina.

Čpajak i Muhović nisu jedini primjeri bjegunaca koje vrijeme nije dovelo pred lice pravde, ali njihovi slučajevi imaju jednu zajedničku tačku – godine prolaze, potjernice ostaju, a ubice su još uvijek na slobodi.

Još uvijek je bez odgovora pitanje gdje se kriju sve ove godine? Za porodice žrtava ne može biti utjeha što su crvene potjernice još uvijek na snazi.