Ipak, vaspitanje bez vikanja i fizičkog kažnjavanja ne znači vaspitanje bez pravila i granica. Cilj nije da roditelj djetetu sve dozvoli, već da autoritet ne gradi na strahu.

Djeca tek uče kako da regulišu emocije, rešavaju probleme i prihvate posljedice svojih postupaka. Roditelj je osoba od koje će najveći dio tih obrazaca prvo vidjeti.

Ovih sedam pravila mogu pomoći da u kući bude manje vikanja, a da granice ipak ostanu jasne.

1. Prije nego što povisite ton, pokušajte da pronađete pravi problem

Vikanje često dolazi tek na kraju lanca događaja. Dijete dobije lošu ocjenu, odbija da uradi domaći zadatak ili ne želi da posluša, roditelj nekoliko puta ponovi zahtjev, strpljenje nestane i glas postaje sve viši.

Ali povišen ton ne rješava razlog zbog kojeg je problem nastao.

Ako dijete ima poteškoće sa matematikom, možda mu nije potrebno još kritike već pomoć da savlada gradivo. Ako svako veče nastaje ista svađa oko određene obaveze, vrijedi razmisliti šta je njen pravi uzrok i promeniti pristup.

To ne znači da dijete treba osloboditi odgovornosti. Naprotiv – granica ostaje, samo se način na koji do nje dolazimo mijenja.

2. Pohvalite ono što dete radi dobro

Roditelji često mnogo brže primijete ono što nije urađeno nego ono što jeste.

Nenamješten krevet, razbacane stvari i nezavršen domaći odmah upadaju u oči, dok dobra ocjena, lijepo ponašanje prema drugaru ili samostalno završena obaveza lako prođu bez komentara.

Umesto opšteg “bravo”, možete mu reći da ste primijetili koliko se trudilo oko zadatka ili da vam se dopalo što je bez podsjećanja sklonilo svoje stvari.

3. Ne očekujte da dete bude dobro u svemu

Jedno dijete lako rješava matematiku, drugo fantastično crta, treće je sportski nadareno, a četvrto može satima da čita.

Problem nastaje kada roditeljska očekivanja postanu veća od realnih mogućnosti djeteta.

To ne znači da treba odustati čim mu nešto ne ide. Važno je naučiti dijete upornosti i radu, ali postoji razlika između podrške da napreduje i zahtijeva da bude najbolje.

4. Budite primjer ponašanja koje očekujete

Možda najteže roditeljsko pravilo jeste i najjednostavnije – djeca posmatraju šta radimo mnogo više nego što slušaju šta govorimo.

Ako od njih tražimo da ne viču dok sami svaku raspravu rješavamo povišenim tonom, poruka postaje kontradiktorna.

Isto važi za izvinjenje, poštovanje, način na koji razgovaramo sa partnerom, odnos prema obavezama ili ponašanje kada smo ljuti.

Roditelj ne mora uvijek da bude savršen. Ako pogriješi i povisi ton, može da se izvini. Time ne gubi autoritet – pokazuje djetetu kako izgleda preuzimanje odgovornosti za sopstveno ponašanje.

5. Budite osoba kojoj dijete smije da kaže istinu

Blizak odnos sa djetetom ne znači da roditelj treba da postane njegov vršnjak.

Granice između roditelja i djeteta i dalje postoje, ali dete bi trebalo da zna da može da vam dođe kada napravi problem, pogriješi ili se nađe u situaciji iz koje ne zna kako da izađe.

Ako je prva reakcija roditelja svaki put vikanje, dijete može naučiti nešto sasvim drugo od onoga što želimo – ne kako da ne pogriješi, već kako da grešku sljedeći put bolje sakrije.

6. Dajte mu vrijeme u kojem zaista ima vašu pažnju

Nije uvijek presudno koliko sati provodimo zajedno, već šta tokom tog vremena radimo.

Petnaestak minuta potpune pažnje može vrijedeti mnogo više od nekoliko sati tokom kojih roditelj istovremeno odgovara na poruke, završava posao i pokušava da razgovara sa djetetom.

Čitajte zajedno, razgovarajte, odigrajte partiju njegove omiljene igre ili jednostavno sjedite i slušajte šta želi da vam ispriča.

7. Obratite pažnju na sopstveno stanje

Ponekad dijete nije glavni razlog zbog kojeg roditelj viče.

Umor, posao, finansijski problemi, nedostatak sna, obaveze koje se gomilaju i osjećaj da nemamo ni pet minuta za sebe mogu dovesti do toga da sitnica postane posljednja kap.

Zato je korisno primijetiti u kojim situacijama najčešće gubite strpljenje.

Ako se to redovno događa kada ste umorni, u žurbi ili opterećeni drugim problemima, možda dio rešenja nema veze sa promenom detetovog ponašanja, već sa načinom na koji organizujete sopstvene obaveze i reagujete na stres.