Testiranje integriteta zaposlenih u MUP-u antikorupcijski je mehanizam provjere reakcije i postupanja službenika u simuliranim radnim situacijama. Ta praksa uvodi se sa ciljem ispunjavanja evropskih standarda i preporuka Antikorupcijskog tijela Savjeta Evrope, GREKO-a. U nezavisnom sindikatu policije podržavaju taj vid provjere, jer se, kako ističe predsjednik Igor Rmandić, policija mora očistiti i osloboditi bilo koje “hipoteke” koja njene službenike može povezivati sa bilo kakvim nezakonitim radnjama.
“Ovaj način provjere mora biti potpuno transparentan, vidljiv i sproveden na jedan potpuno jasan način, razumljiv svima. Moramo imati jasne kriterijume ko će činiti tu komisiju, odnosno ko će biti ljudi koji će provjeravati integritet policijskih službenika, ko će provjeravati njihov integritet, kome će oni odgovarati i na koji način će se uopšte čitav taj postupak odvijati i realizovati”, kaže Rmandić.
Nekadašnji pomoćnik direktora Uprave policije Nikola Janjušević smatra da bi testove integriteta trebalo sprovoditi na svim nivoima, od najnižeg do najvišeg, jer u protivnom to je, kaže, demagogija.
“Kod nasumičnih testiranja postoji velika mogućnost zloupotrebe, odnosno da se predloži testiranje kako bi se uklonio neko od, uslovno rečeno, “nepodobnih” policijskih službenika. Poznato je da u oblasti testiranja integriteta ne postoji jedinstvena međunarodna praksa, već svaka država to primjenjuje u skladu sa svojim potrebama. To znači da ne postoji jedinstven način testiranja integriteta, a on se najčešće koristi za suzbijanje korupcije u policiji i pokretanju disciplinskog ili krivičnog postupka”, navodi Janjušević.
I profesor krivičnog prava i dugogodišnji policijski funkcioner Velimir Rakočević ukazuje na mogućnost zloupotrebe.
“Recimo, u političke, u druge svrhe, može postojati rizik, recimo, selektivne primjene ili eventualno unutrašnjih obračuna. E sad, ovdje je bitno da je to pravno utemeljeno, u smislu obezbjeđenja dokaza, i da ne narušava povjerenje unutar službe”, ocjenjuje Rakočević.
Ukoliko se provjera integriteta primjenjuje na sve jednako, uključujući i visoke policijske funkcionere, onda se taj proces, kako ističe Rakočević, ne može pretvoriti u sredstvo pritiska.
“Jer ovdje vidim da su pravila sprovođenja prilično jasna, i ona po ovako koncipiranom metodu ne mogu biti obračun, recimo, sa onim što zovemo “nepodobni policajci” ili, recimo, kako se to kaže, “neistomišljenicima” unutar samog ministarstva”, navodi on.
Pozivajući se na praksu SAD-a, Velike Britanije, kao i niza drugih zemalja, Nikola Janjušević ukazuje da se testovi integriteta policijskih službenika ne smiju koristiti umjesto istražnih radnji u sudskim postupcima.
“Mislim da treba razgraničiti testove integriteta koji se sprovode bez sudske odluke i posebnih dokaznih radnji u sudskom postupku, za koje je potrebna odluka suda. Moram naglasiti da testovi integriteta mogu da služe samo za prevenciju i ne smiju da zamijene odredbe Zakona o krivičnom postupku, odnosno da se koriste kada postoji osnovana sumnja u umiješanost policijskih službenika u krivične radnje”, poručuje Janjušević.
Sagovornici RTCG zaključuju da bi uz testove integriteta i druge provjere država trebalo da obrati više pažnje na materijalni status policijskih službenika, nedostatak kadra i neadekvatnu opremu. Iz policijsko-sudske hronike.
