Kako je Jokić ocijenila, nasilje nad ženama ne jenjava, bez obzira na to što kao društvo ulažemo napore u to da podižemo svijest, da pravimo kampanje, pružamo pravnu i psihološku podršku i žrtvama, ali i počiniocima nasilja.

“Ne bih sad mogla govoriti o tome da li je nasilja manje ili više nego prije 50 godina, s obzirom da tek sad ulazimo u fazu da su žene dovoljno ohrabrene da mogu da prijave nasilje. Ali, ono što me zabrinjava jeste da su svi slučajevi klasifikovani kao krivično djelo, a u Crnoj Gori dešava se od 1,5 do dva slučaja dnevno. To je podatak koji sve nas treba da otrijezni, bilo da je riječ o nasilju nad djecom, ženama ili muškarcima”, kazala je ona.

Istakla je da je raduje i to što su se muškarci ohrabrili da prijave nasilje.

“Obično u našem patrijarhalnom društvu žena se ućutkava sramotom i patrijarhatom, a muškarac se, s druge strane, istim mehanizmima ućutkava jer on treba da bude kičma, stub porodice i jak. S obje strane, svi ispadamo žrtve našeg sistema”, dodala je Jokić.

Prema riječima psihološkinje Marković, pored svih zakonskih normi i regulativa, i pored implementacije zakona, količina femicida i nasilja nad ženama pokazuje da smo ipak nesigurno društvo.

“Ono na šta često nailazimo jeste nepoznavanje terminologije. Zašto je žena često žrtva nasilja? U patrijarhalnom društvu ona postaje žrtva muškarca. I nekako puno puta sam čula da muškarci kažu da vrše nasilje zato što se ona odlučila da napusti, prevari ili uradi nešto što će kod njega ugroziti poziciju muške moći. Pa se onda ženi adresira stid i sva odgovornost se prebaci na njenu lojalnost onome što patrijarhat od nje očekuje, odnosno šta muž, brat ili otac očekuju od žene. Onda se dešava nasilje kao odgovor ili kazna za neposlušnost”, ocijenila je Marković.

Marković je navela da, imajući u vidu gore navedeno, trenutna statistika nažalost nije toliko začuđujuća.

“Svi mi koji radimo i koji sarađujemo sa žrtvama svjesni smo koliko je nasilje prisutno, koliko žena nije prijavilo i koliko žena trpi nasilje, a da ga ne prepoznaju kao nasilje”, dodala je ona.

Jokić je ocijenila da je za ženu jako teško da ode od nasilnika.

“Jako je teško zato što sistem ne pruža dovoljnu podršku ženama koje su iskusile nasilje i koje su u strahu za svoju bezbjednost. Vi odete u Upravu policije, prijavite, odete u Sigurnu kuću, tamo se desi neki poznanik, vidi vas, automatski svi javljaju gdje je žena i dolazite u situaciju da se nigdje na teritoriji Crne Gore ne osjećate sigurno. Ja sam imala jednu situaciju. Otišla sam u Upravu policije da prijavim jednu osobu, ozbiljna prijetnja je bila u pitanju i on je na kraju kažnjen sa 2.000 eura, odnosno 60 dana zatvora. Nisam uspjela da dokažem, ali tvrdim da oko mene nije bilo drugih ljudi osim policijskih inspektora, iako su se oni kasnije, kad sam podnijela prijavu, branili da ljudi tu prolaze, da je neko iz hodnika možda čuo da ja prijavljujem… I automatski su obavijestili osobu koju ja prijavljujem, a ta osoba kasnije je mogla mene da sačeka. Ja sam javna ličnost, mene nije strah da iscrpim sve mehanizme koje imam, da podnesem krivičnu prijavu protiv Uprave policije ili policijskih službenika. A većina žena to ne zna – nisu im dostupni mediji, ali ni to znanje. Nije baš lako ni naći advokata, pogotovo ne besplatnu pravnu pomoć”, kazala je sagovornica Adrije, istakavši da najveću nadu vidi u nevladinim organizacijama i da ohrabruje svaku ženu koja doživi nasilje da se najprije njima obrati.

“One će im obezbijediti smještaj, advokate, ako je potrebno i da su medijski pokrivene, u smislu vršenja pritiska na insitucije kako bi radile svoj posao”, zaključila je Jokić.