Godinama se u Crnoj Gori ukazivalo na problem kriterijuma po kojima osobe sa invaliditetom ostvaruju pravo na ličnu invalidninu i dodatak za njegu i pomoć. I sam sam više puta ukazivao na potrebu da se pravilnik kojim se uređuju medicinske indikacije promijeni i uskladi sa suštinom prava koja garantuje Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti.
Zato je dobro što je, poslije dugogodišnjih apela, konačno došlo do promjene pravilnika. Ipak, ostaje pitanje zašto se na to čekalo toliko dugo.
Pravni problem koji je postojao najbolje se vidi kada se pogleda sam Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti.
Član 32 Zakona uređuje pravo na ličnu invalidninu za lice sa teškim invaliditetom, dok član 33 uređuje pravo na dodatak za njegu i pomoć za lice kome je zbog tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili senzornih oštećenja ili promjena u zdravstvenom stanju neophodna njega i pomoć drugog lica.
Problem je bio u tome što se u praksi pravo ostvarivalo na osnovu medicinskih indikacija detaljno određenih podzakonskim aktom. Tako je nastajala apsurdna situacija da čovek ima težak invaliditet I da u skladu sa tim ima pravo koje zakon priznaje, ali da pravo ne može ostvariti zato što njegovo konkretno stanje nije bilo obuhvaćeno medicinskim indikacijama pomenutog pravilnika. Na to su ukazivali mnogi godinama, uključujući I moju malenkost. Konačno je donijet novi Pravilnik o bližim uslovima za ostvarivanje osnovnih materijalnih davanja iz socijalne i dječje zaštite i medicinskim indikacijama, objavljen u „Službenom listu Crne Gore“, broj 150/2025, koji je tokom 2026. godine dodatno mijenjan i dopunjavan. Time je poslije dugog perioda napravljen važan pomak u ovoj oblasti. Jedino što će ostati enigma jeste zašto je trebalo više od decenije da se pravilnik promijeni.
To rješenje smatram dobrim. Naravno, svaki pravilnik treba i ubuduće usklađivati sa stvarnim potrebama ljudi i mijenjati tamo gdje praksa pokaže da je to potrebno. Propisi postoje zbog ljudi, a ne ljudi zbog propisa.
Ali rješavanjem problema medicinskih indikacija dolazimo do drugog velikog pitanja.
Koliko danas stvarno vrijede materijalna davanja osoba sa invaliditetom?
Prema važećem usklađivanju materijalnih davanja, lična invalidnina iznosi 342,69 eura mjesečno. Za zakonom određenu kategoriju korisnika lične invalidnine koja ne ostvaruje dodatak za njegu i pomoć iznos je 217,02 eura. Dodatak za njegu i pomoć iznosi svega 100,54 eura mjesečno.
Te iznose treba staviti pored drugih ekonomskih pokazatelja da bismo razumjeli njihovu stvarnu vrijednost.
Prosječna neto zarada u Crnoj Gori u avgustu 2026. godine iznosila je 1.040 eura. Prosječna bruto zarada iznosila je 1.242 eura. Prema zvaničnim podacima MONSTAT-a, potrošačke cijene su samo između jula i avgusta porasle 1,2 odsto, zbog čega su realne zarade u tom mjesecu zabilježile pad od 0,9 odsto.
Prosječna penzija je u junu 2026. godine iznosila 561,97 eura, a od 1. septembra penzije i novčane naknade dodatno su usklađene za 2,48 odsto.
Kada govorimo o troškovima života, posljednji objavljeni podatak Sindikalne potrošačke korpe za prvi kvartal 2026. godine iznosio je čak 2.090 eura za četvoročlano domaćinstvo. Samo troškovi prehrambenih proizvoda u toj korpi iznosili su 645 eura.
Treba biti precizan i naglasiti da Sindikalna potrošačka korpa nije zvanična minimalna potrošačka korpa MONSTAT-a i da se zasniva na drugačijoj metodologiji. MONSTAT od 2024. godine više ne sprovodi istraživanje minimalne potrošačke korpe. Ipak, Sindikalna potrošačka korpa jeste jedan od pokazatelja stvarnih izdataka domaćinstva i jasno govori koliko su troškovi života visoki.
Kada se sve ove brojke stave jedna pored druge, razlika je više nego očigledna.
Prosječna neto zarada – 1.040 eura.
Prosječna penzija – više od 560 eura, uz naknadno usklađivanje.
Sindikalna potrošačka korpa za četvoročlano domaćinstvo – 2.090 eura.
Lična invalidnina – 342,69 eura.
Dodatak za njegu i pomoć – 100,54 eura.
Ovo su brojke koje ne zavise od političkog stava, partijske pripadnosti ili nečijeg ličnog utiska. Ove brojke predstavljaju činjenice.
Godinama sam predlagao i značajnije povećanje socijalnih davanja namijenjenih osobama sa invaliditetom. Ti predlozi, nažalost, nisu nailazili na potrebnu podršku. Mogao bi neko zlonamjeran da zaključi da Vladu I Parlament jednostavno nije briga za osobe sa invaliditetom, ali brojke pokazuju koliko danas iznose ova prava i koliko ona zaostaju za zaradama, penzijama i troškovima života. Najbolji odgovor države na ovakve podatke bilo bi ozbiljno povećanje materijalnih davanja osobama sa invaliditetom.
Posebno je teško objasniti šta danas predstavlja 100,54 eura dodatka za njegu i pomoć kada sam član 33 Zakona polazi od činjenice da je osobi zbog tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili senzornih oštećenja ili promjena u zdravstvenom stanju neophodna njega i pomoć drugog lica radi zadovoljavanja potreba.
Dakle, država je zakonom prepoznala da postoji konkretna potreba za pomoći, a onda dolazimo do apsurda u kojem iznos nema nikakve veze sa stvarnim troškovima života.
Osobe sa invaliditetom često imaju troškove koje drugi građani nemaju ili ih nemaju u istoj mjeri. Tu mogu biti troškovi pomoći drugog lica, prevoza, lijekova, pomagala, rehabilitacije, prilagođavanja prostora i brojni drugi izdaci koji neposredno nastaju zbog invaliditeta.
Zbog toga se ova davanja ne mogu posmatrati samo kao još jedna stavka socijalnog budžeta.
Zakon je predvidio i mehanizam njihovog usklađivanja. Član 38 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti propisuje usklađivanje visine materijalnih davanja sa kretanjem troškova života i prosječne zarade zaposlenih u Crnoj Gori.
Međutim, upravo praksa pokazuje da samo formalno postojanje mehanizma usklađivanja nije dovoljno ako krajnji iznosi ostaju nesrazmjerni stvarnim potrebama i ukupnom rastu životnog standarda.
Da država prepoznaje ovaj problem vidi se i iz Akcionog plana za sprovođenje preporuka Komiteta Ujedinjenih nacija za prava lica sa invaliditetom 2026–2030, u kojem je kao posebna aktivnost navedeno povećanje iznosa lične invalidnine, dodatka za njegu i pomoć i naknade roditelju ili staratelju u skladu sa visinom troškova života.
To je dobro opredjeljenje. Ali ono mora da se vidi i u konkretnim iznosima koje ljudi dobijaju.
Godinama slušamo o rastu zarada, povećanju penzija i poboljšanju životnog standarda. Svako povećanje standarda građana treba pozdraviti.
Ali gdje su u toj računici osobe sa invaliditetom?
Najavljen je novi ekonomski model i nova povećanja primanja. Ponovo se govori o zaradama, zaposlenima, poreskim rasterećenjima i životnom standardu.
Zato se Vladi Crne Gore mora postaviti jednostavno pitanje:
Koliko će više dobiti osobe sa invaliditetom?
Da li će povećanje životnog standarda obuhvatiti i korisnike lične invalidnine i dodatka za njegu i pomoć?
Koliko će ta primanja konkretno biti povećana?
I do kada će materijalna davanja namijenjena osobama sa invaliditetom ostajati na ovako niskom nivou u odnosu na zarade, penzije i stvarne troškove života?
Ili osobe sa invaliditetom ponovo nisu dio računice?
Ne smatram da ličnu invalidninu ili dodatak za njegu i pomoć treba jednostavno i mehanički izjednačiti sa zaradom ili penzijom. To su različite pravne kategorije i imaju različit osnov.
Ali država mora imati odgovor na mnogo važnije pitanje: šta predstavlja adekvatan nivo materijalne podrške osobi sa invaliditetom i na osnovu kojih stvarnih kriterijuma se taj nivo određuje?
Ako rastu zarade, penzije, cijene i ukupni troškovi života, onda davanja osobama sa invaliditetom ne mogu zaostajati do mjere u kojoj gube svoju stvarnu svrhu.
Nije dovoljno da iznos formalno postoji u propisu.
Pravo mora imati i realnu vrijednost.
Zato je, pored redovnog zakonskog usklađivanja, potrebno ozbiljno povećanje iznosa lične invalidnine i dodatka za njegu i pomoć te da njihov odnos prema stvarnim troškovima života i ekonomskim pokazateljima u državi bude realan.
Posebno je važno da se ne ponovi praksa po kojoj se osobe sa invaliditetom pominju tek nakon što se utvrde sve druge ekonomske mjere.
Ako se pravi novi ekonomski model za bolji standard građana Crne Gore, osobe sa invaliditetom moraju biti njegov sastavni dio od samog početka.
Promjena pravilnika pokazuje da se stvari mogu mijenjati kada za to postoji volja. Dobro je što je nakon godina ukazivanja napravljen taj korak i što je sistem medicinskih indikacija promijenjen. Pravilnik, kao i svaki drugi propis, treba dalje prilagođavati stvarnim potrebama kada se za tim pokaže potreba.
Sada je vrijeme za sledeći korak.
Potrebno je ozbiljno preispitati visinu materijalnih davanja osobama sa invaliditetom.
Zato od Vlade očekujem konkretan odgovor: šta novi ekonomski model donosi osobama sa invaliditetom, koliko će biti povećana lična invalidnina i dodatak za njegu i pomoć i kada će ta povećanja uslijediti? Doduše i u situaciji ako ne dođe do značajnog povećanja I to je odgovor.
Ako govorimo o rastu životnog standarda, onda taj rast mora biti vidljiv i u životima osoba sa invaliditetom.
Inkluzivno društvo ne gradi se samo strategijama, zakonima i lijepim riječima. Gradi se i time koliko prava koja država priznaje čovjeku stvarno vrijede u njegovom svakodnevnom životu.
