Piše: Momo Joksimović, predsjednik Partije penzionera Crne Gore

Može neko da voli ili ne voli Milorada Dodika, može da podržava ili osporava politiku SNSD-a, ali jedna stvar ostaje — glasačka kutija je rekla svoje.

A kada glasačka kutija progovori, političari bi trebalo da ućute i slušaju.

Dodikova pobjeda — signal preko Drine

Republika Srpska ima svoju političku scenu, svoje probleme i svoje birače. Srbija ima svoje. Ali bilo bi politički naivno tvrditi da se ono što se dešava u Banjaluci, Beogradu, Novom Sadu ili Podgorici ne posmatra i preko granice. Politički talasi ne poznaju administrativne linije. Zato rezultat SNSD-a može biti važan signal i za Srbiju.

Ne zato što su Republika Srpska i Srbija jedna izborna jedinica — nisu. Nego zato što građani u Srbiji pažljivo posmatraju šta se dešava u Republici Srpskoj, kao što i građani Republike Srpske pažljivo gledaju šta se dešava u Srbiji.

A politički signal iz Banjaluke glasi: organizovana politička struktura, prepoznatljiv lider i disciplinovano biračko tijelo i dalje imaju ogromnu snagu. To je lekcija koju u Srbiji niko ozbiljan ne bi trebalo da previdi.

A onda se pojavljuje — studentska lista

I tu počinje zanimljiviji dio srpske izborne priče.

Studentska lista.Zvuči moderno. Mlado. Čisto. Skoro romantično. Samo što izbori nisu školska priredba. Na izborima se ne bira najljepša parola, najbolji transparent ili najglasniji govornik sa bine. Bira se vlast. A vlast nije samo protest.

Vlast je budžet, penzija, plata, investicija, energetika, zdravstvo, bezbjednost, spoljna politika, Kosovo i Metohija, Republika Srpska, Evropska unija, Rusija, Kina, NATO, javni dug, infrastruktura i još ponešto što se ne može riješiti jednim skandiranjem.

Tu počinje problem za studentsku listu. Lako je biti protiv. Mnogo je teže biti za nešto.

Gdje su veliki intelektualci?

Posebno je zanimljivo što na listi nema nekih od najpoznatijih srpskih intelektualaca koji su u javnosti prepoznati kao kritičari aktuelne vlasti.

Gdje su profesori? Gdje su ljudi sa dugogodišnjim političkim i državničkim iskustvom? Gdje je program? Gdje je tim koji bi sutra trebalo da preuzme državu? Ili je plan da se to rješava usput?

Ako je tako, onda je to prilično neobičan koncept državne politike: prvo osvojimo vlast, a onda ćemo vidjeti šta ćemo s njom. To bi možda bilo simpatično u studentskoj organizaciji. Za državu Srbiju — nije.

Od protesta do vlasti ima jedan ogroman korak

Protest može biti moćan. Nezadovoljstvo može biti opravdano. Kritika vlasti je demokratsko pravo. Ali između „nećemo ovu vlast“ i „mi ćemo upravljati Srbijom“ stoji jedna prilično nezgodna stvar. Program.

I još nezgodnija: odgovornost.

Jer kada si opozicija, možeš sve kritikovati. Kada si vlast, neko te pita: „Dobro. A šta ćete vi?“ Tu se završava romantika, a počinje politika.

Vučićev problem je što ga potcjenjuju

Aleksandar Vučić je već dugo najvažnija politička figura Srbije. ANjegovi protivnici to ne vole da čuju. Njegovi kritičari to ne žele da priznaju. Ali izbori se ne dobijaju željama političkih komentatora. Dobijaju se glasovima.

Vučić ima ono što njegovi protivnici tek treba da izgrade: organizaciju, prepoznatljivost, političko iskustvo i biračko tijelo koje zna zašto izlazi na izbore.

I zato je, u ovom trenutku, sasvim realno govoriti o Vučićevoj izbornoj prednosti. Ne zato što je pobjeda već upisana. Nego zato što politika nije anketa na društvenim mrežama.

Internet nije Srbija

Ovo je možda najveća zabluda dijela nove političke opozicije. Ako na internetu imate stotine hiljada lajkova, to još ne znači da imate stotine hiljada glasova. Ako vas aplaudira prepuna ulica, to još ne znači da vas podržava većina građana. Ako vas jedan dio medija proglašava za novu političku nadu Srbije, to još ne znači da će vas isto tako vidjeti birači u Šumadiji, Vojvodini, južnoj Srbiji ili manjim gradovima.

Izbori imaju jednu strašnu osobinu: ne broje decibele. Broje listiće.

Penzioneri ponovo kvare računicu

Posebna priča su penzioneri. O njima se mnogo priča, a malo ko ih stvarno sluša. Oni ne žive od političkog marketinga. Oni gledaju penziju. Gledaju da li je redovna. Gledaju cijene. Gledaju zdravstvo. Gledaju da li država funkcioniše. I upravo tu Vučić ima jednu od svojih najjačih političkih pozicija. Penzioner nije politički naivan. On je možda najiskusniji birač. Preživio je inflacije, krize, ratove, sankcije, tranzicije, obećanja, razočarenja i desetine „istorijskih izbora“.

Njemu nije lako prodati priču. On pita: „Hoće li meni biti bolje?“ I onda glasa.

Najopasnije je kada se politički poraz unaprijed proglasi krađom

Ovdje dolazimo do jedne opasne pojave. Ako bilo koja politička strana unaprijed kaže da neće priznati rezultat ako ne pobijedi — to nije dokaz demokratske snage. To je upozorenje. Izbori se mogu kritikovati. Izborne nepravilnosti treba prijaviti. Svaka sumnja mora biti ispitana. Ali postoji ogromna razlika između: „Provjerićemo svaki glas“ i „Ne priznajemo izbore ako izgubimo.“

Prvo je demokratija. Drugo je priprema terena za politički haos. I upravo zato Srbija ima pravo da strahuje od jednog scenarija: da neko, ukoliko mu rezultat ne bude po volji, pokuša da izborni poraz predstavi kao dokaz da je cijeli izborni proces nelegitiman. To bi bila opasna igra. Jer država nije pozornica za politički performans.

Ko će priznati rezultat? To je pravo pitanje

Studentska lista ima puno pravo da traži kontrolu izbora. I treba da je traži. Ima pravo da traži kontrolore. Ima pravo da ukazuje na nepravilnosti. Ima pravo da bude glasna.

Ali onda mora prihvatiti i drugu stranu demokratskog dogovora: ako izgubi — mora priznati rezultat, pod uslovom da nezavisne institucije utvrde da je izborni proces sproveden zakonito.

Isto važi i za vlast. Nema demokratije ako jedni priznaju izbore samo kada pobijede, a drugi samo kada izgube.

Nova prevara ili nova politička snaga?

Studentska lista sada ima priliku da dokaže šta je. Ako je nova politička snaga — neka pokaže program. Ako je generacijski pokret — neka pokaže tim. Ako je demokratska alternativa — neka pokaže da poštuje demokratska pravila i kada joj rezultat nije po volji. A ako je sve to samo dobro upakovana politička pobuna bez jasnog odgovora šta poslije pobune — onda će građani to prije ili kasnije prepoznati.

Srpski birač nije glup. Može biti ljut. Može biti nezadovoljan. Može biti kritičan. Ali nije bez političkog pamćenja.

Vučićev „greh“ je što ima rezultat koji njegovi protivnici ne mogu da ignorišu

Može se kritikovati vlast Aleksandra Vučića. I treba je kritikovati. Nijedna vlast ne smije biti iznad javnosti. Ali isto tako treba priznati rezultate tamo gdje ih građani prepoznaju.

Infrastruktura, auto-putevi, pruge, fabrike, investicije, povećanja penzija i plata, jačanje državnih kapaciteta — sve su to teme o kojima se može raspravljati, ali ih nije moguće izbrisati političkim sloganom.Zato Vučić i dalje ima ono što je najvažnije u politici: politički kapital. A taj kapital se ne ruši jednim protestom.

Pobjeđuje onaj ko ubjeđuje Srbiju, a ne Twitter

Zato bih bio veoma oprezan sa prognozama o „kraju Vučića“.

Takve prognoze slušamo godinama. Ponekad čak zvuče kao želja, a ne kao analiza. I svaki put se pojavi isti problem: Vučić izađe na izbore. Njegovi protivnici izađu na društvene mreže.

A onda se, nakon prebrojavanja glasova, ispostavi da je Srbija ipak glasala drugačije od interneta. Zato mislim da je trenutno najrealniji politički scenario — ubjedljiva prednost liste koju predvodi Aleksandar Vučić.

Koliko će ona biti velika, odlučiće birači. Ali ko danas Vučića otpisuje kao političku prošlost, pravi istu grešku koju su njegovi protivnici već mnogo puta pravili. Potcjenjuju protivnika.

Srbija ne smije postati talac ni vlasti ni ulice

Na kraju, jedno mora biti jasno. Ni Vučić nije Srbija. Ali ni studentski protesti nisu Srbija. Srbija su njeni građani. I oni moraju imati posljednju riječ.

Zato Partija penzionera Crne Gore — PIR želi da izbori proteknu mirno, demokratski i bez pritisaka. Bez nasilja. Bez prijetnji. Bez političkih ucjena. Bez unaprijed pripremljenih priča o „pokradenim izborima“. I bez pokušaja da se ulica proglasi važnijom od glasačke kutije.

Ako Vučić pobijedi — neka mu se čestita. Ako opozicija pobijedi — neka joj se čestita. Ako neko sumnja u izborni proces — neka dokaže nepravilnosti pred nadležnim institucijama. To je demokratija. Sve ostalo je politički cirkus. A Srbiji cirkus više nije potreban.

I na kraju — pitanje koje će sve odlučiti

Da li će se pobjednički talas iz Republike Srpske osjetiti u Srbiji? Vjerovatno hoće.

Da li će Vučić pobijediti? Po sadašnjoj političkoj snazi, organizaciji i odnosu prema biračkom tijelu — ima ozbiljne razloge da očekuje ubjedljivu pobjedu.

Ali izbori još nisu završeni. I zato poslednju riječ neće imati ni Momo Jokasimović, ni Milorad Dodik, ni Aleksandar Vučić, ni studenti, ni analitičari, ni televizije, ni društvene mreže. Imaće je građani Srbije.

Oni će staviti listić u kutiju. I kada se kutije otvore, prestaju sve političke bajke. Tada se vidi ko ima Srbiju u glavi, ko Srbiju ima u srcu — a ko je samo imao dobar marketing.

Jer na kraju ne pobjeđuju najglasniji. Pobjeđuju oni kojima građani daju svoj glas.