Medojević ističe da su socijalno ugroženi građani ostali potpuno izvan programa ‘Evropa sad 1’ i ‘Evropa sad 2’, dodajući da Vlada Crne Gore ni danas nema jasnu socijalnu politiku i strategiju za borbu protiv siromaštva.
„Prije svega moram da istaknem da socijalna politika nije milostinja, već obaveza jedne države da se odgovorno odnosi prema stanovnicima koji se nalaze u ranjivoj fazi — bilo da je ona prolazna ili traje malo duže. U svakom slučaju, interes države je da se što manje stanovnika zadržava u toj socijalno ugroženoj poziciji, kako bi od svih svojih građana stvorila aktivne stvaraoce društva. Ne vidim niti najavu, niti aktivnost, a nažalost ne pominje se ni neka veća reforma, ni strategija u borbi protiv siromaštva — posebno dječijeg, koje je jako zastupljeno u Crnoj Gori i koje pokazuje neuspjeh jedne države“, kazala je Medojević.
Podsjetila je i na period Vlade Zdravka Krivokapića, kada je Spajić sa pozicije ministra finansija samouvjereno najavljivao doba socijalne pravde. Te tvrdnje i danas veže za rast plata i najavljeni „Euro model“. Borbu za socijalnu pravdu i smanjenje siromaštva tada je proglasio ključnim ciljem – poručujući građanima da su “čuda moguća”.
„Oni su ukazivali na to da će ta godina biti godina socijalne pravde, ali se to, nije desilo. Ni nakon toga aktivni učesnici, kakav je i sam premijer, nijesu učinili ništa, već se pitanja te populacije guraju pod tepih i posmatraju samo kroz statističke podatke. Čak nijesam vidjela ni da ih komentarišu, iako se stopa siromaštva povećava. Posebno je zabrinjavajuće i po državu pogubno to što je dječije siromaštvo već dugo na izuzetno visokom nivou znatno većem nego u Evropi”, smatra Medojević.
Dodaje da je socijalna politika u Crnoj Gori potpuno marginalizovana, posebno imajući u vidu stroge kriterijume zbog kojih najugroženiji ne mogu ostvariti ni minimalnu socijalnu pomoć. Država je, kako ističe, prihvatila praksu da se u potpunosti oslanja na humanitarne organizacije.
„Mi jednostavno ignorišemo jedan, za nas, imaginaran broj ljudi koji uopšte nemaju mogućnost da od države dobiju makar te mrvice u iznosima od 100 do 200 eura mjesečno. To su ljudi koji su ostavljeni sami sebi — ili eventualno prijateljima, porodici i humanitarnim organizacijama. Mislim da je neodgovorna socijalna politika koja se u tolikoj mjeri oslanja na humanitarne organizacije i na humanost ljudi“, ističe Medojević.
Povećanja zarada ponovo zaobilaze najranjivije uključujući i penzionere koji doslovno biraju između hljeba i lijekova, dok nad sudbinom penzionog fonda visi ogroman znak pitanja. Između novog „Euro modela“ i Spajićevog „paf-paf“ recepta zasnovanog na olakim obećanjima i vjerovanju u čuda, socijalna pravda u Crnoj Gori ostaje samo politička iluzija, a najugroženiji građani prepušteni sami sebi.
