En Karson rođena je 1950. u Torontu, u Kanadi. Godine 1981. objavila je doktorsku disertaciju iz oblasti klasičnih studija pod naslovom „Odi et Amo Ergo Sum“. Tokom cijele svoje karijere povezivala je pisanje poezije s prevođenjem i predavanjem na različitim univerzitetima. Gotovo cijelo njeno književno stvaralaštvo usmjereno je na susret između filologove opsjednutosti riječima i pjesnikove želje za stvaranjem novih značenja. Sama je isticala da je etimologija riječi polazište za sav njen rad.
Njeni prevodi sa klasičnog grčkog mogu se posmatrati kao samostalna umjetnička djela. Među njima je i njena interpretacija fragmenata pjesama Sapfo, objavljena pod naslovom „If Not, Winter“ (2002), kao i prevodi tragedija poput Sofoklove „Elektre“ (2001) i „Antigone“ (2015).
Tokom 1990-ih Karson je objavila niz značajnih djela. Među njima se izdvaja „The Glass Essay“, objavljen u zbirci „Glass, Irony, and God“ (1995), koji pokazuje mogućnosti duge pjesme u kojoj se granice između različitih književnih žanrova brišu.
U istoj deceniji objavljeno je još jedno djelo koje se često smatra najvećim ostvarenjem En Karson “Autobiografija crvenog”( „Autobiography of Red: A Novel in Verse“ ) objavljenim 1998. U njemu se pokazuje njena izuzetna sposobnost da oživi tradiciju klasične književnosti. Polazeći od fragmenata pjesama grčkog pjesnika Stezihora iz šestog vijeka prije nove ere, koji govore o krilatom crvenom čudovištu Gerionu, Karson je stvorila djelo koje klasičnu književnu građu povezuje sa savremenim izrazima i iskustvima.
Tokom cijelog svog književnog stvaralaštva Carson na suptilan način istražuje mogućnosti pisanja, pri čemu je književna skica za nju dobila posebno značenje. To pokazuje i djelo „Float“ (2016), sastavljeno od dvadeset i dvije zasebne knjižice koje obrađuju različite teme i mogu se čitati bilo kojim redoslijedom.
Drugi primjer je „Wrong Norma“ iz 2024. godine, raznovrsna zbirka tekstova u kojoj Karsonova prelazi granice između različitih umjetničkih i akademskih oblasti. Njena saradnja s vizuelnim umjetnicima i koreografima, kao i sa rediteljima opere i pozorišta, pokazuje slobodu sa kojom pristupa književnim očekivanjima i pravilima različitih umjetničkih sistema.
Upravo ta sloboda stoji iza izuzetnog značaja koji je njen rad od 1990-ih godina imao za međunarodnu umjetničku i književnu scenu.
Istorija nagrade
Prva Nobelova nagrada za književnost dodijeljena je 1901. godine francuskom pjesniku i esejisti Siliju Pridomu. Od tada pa sve do 2025. godine, nagrada je dodijeljena 118 puta (122 laureata).
Tokom svoje duge istorije nije dodijeljena sedam puta – tokom Prvog i Drugog svjetskog rata. Dva pisca suodbila nagradu: ruski autor Boris Pasternak 1958. godine i francuski filozof i književnik Žan-Pol Sartr 1964. godine.
Najmlađi dobitnik Nobelove nagrade za književnost bio je britanski pisac Radjard Kipling, koji je nagrađen 1907. kada je imao 41 godinu. Najstarija dobitnica bila je britanska književnica Doris Lesing, koja je nagradu dobila 2007. kada je imala 87. godina. Zanimljivo je da je Vinston Čerčil 1953. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost i to za svoje govorničko umijeće. Nobelova nagrada za književnost dodjeljivana je autorima različitih žanrova – od poezije i romana do eseja, drame i istorijskih djela.
Nagrada se najčešće dodjeljuje za cjelokupno stvaralaštvo, ali je devet puta posebno istaknuto jedno konkretno djelo. Ernest Hemingvej je tako nagrađen za Starca i more, Tomas Man za Budenbrokove.
Proces izbora laureata ostaje strogo čuvan. Nominacije i mišljenja članova Komiteta čuvaju se u tajnosti 50 godina.
